Events
Publications
Latest imagesAmiši
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 1 of 1
Amiši
by oldie 27/5/2014, 23:23
Dvije stotine i pedeset tisuća Amiša živi u Americi. Svake godine njihove zajednice posjeti 20 milijuna američkih turista, “Engleza” kako ih Amiši zovu, odnosno “onih drugih”. Svijet neobične, tajanstvene i samodostatne religijske sekte dijeli se, naime, na njih i na ostale
Amiši za sebe govore da žive u ovome svijetu, ali nisu od njega. To više je nadrealna prva scena upravo dovršenog dvosatnog dokumentarca iz serijala American Experience, “Amiši”, prvoga koji je potpuno, uz njihovo dopuštenje, razotkrio njihov svijet.
Grupa turista stoji usred pustoši u Pennsylvaniji. Debeli su, u kratkim hlačama i japankama. Proždiru domaći sladoled i ljepljivim prstima okidaju fotke na svojim iPhoneima. A Amiši? Što rade Amiši dok ih “Englezi” promatraju kao miševe u laboratoriju? Amiši rade u polju.
Dokumentarac koji je emitiran u Sjedinjenim Državama predzadnjeg dana veljače ima neku nadzemaljsku ljepotu. Kamera Tima Cragga ulovila je djevojčicu kako bosa vozi bicikl pored kukuruzišta, amišku obitelj s leđa dok, s noge na nogu, hoda cestom, idiličan zimski prizor u kojem dvojica dječaka, od glave do pete umotana u toplu odjeću, grade u dvorištu snjegovića, mladića u kontrasvjetlu dok radi na farmi krava… Scenarist i redatelj David Belton film je snimao godinu dana u Pennsylvaniji, Ohiju i Indiani, i uspio nemoguće – vjerno prikazati svakodnevni život i pravila zajednice kojoj njezina vlastita kultura i religija brane da daju intervjue pred kamerama ili čak poziraju za fotografiranje. Zbog toga su amiški način života i kultura praktički nepoznati javnost ili ona o njima imala pomalu bajkovitu sliku, nalik onoj iz filma “Svjedok” iz 1985. godine, u kojem glavne uloge tumače Harrison Ford i Lukas Haas kao amiški dječak Samuel koji je svjedok umorstva.
“U 23 godine i s tri stotine snimljenih filmova, ovaj je definitivno bilo najteže napraviti”, kaže Mark Samels, izvršni producent American Experiencea.
Amiška crkva dio je anabaptističke tradicije, odnosno tradicije slobodnih crkava. Većina povjesničara dijeli kršćanstvo na rimokatoličko, pravoslavlje i protestantizam. Sam protestantizam dijeli se pak na četiri dodatne tradicije: evangelističke ili luteranske crkve, reformirane (prezbiterijanske) ili kalvinske tradicije, anglikanske tradicije i slobodne crkve, kakvima pripadaju i Amiši.
Amiši su se izdvojili prije 300 godina u Europi, u vrijeme protestantske reformacije (crkvu je 1693. osnovao Jakob Ammann, kao zasebni anabaptički ogranak u Švicarskoj i istočnoj Francuskoj), upravo zato što su vjerovali kako se vjernik crkvi treba pridružiti odlukom slobodne volje i tek se onda krstiti – dakle, ne kao dijete, nego kao odrasla osoba. No krštenje u odrasloj dobi tada se smatrala ne samo grijehom nego i zločinom koji se kažnjavao smrću, zbog čega su brojni Amiši umrli kao mučenici.
“To iskustvo zapisano je u DNK amiške kulture i povijesti. Slično je iskustvu ropstva u Americi ili holokausta za Židove. Otuda Amišima osjećaj da su odvojeni od ostalih, da su manjina, i odatle oprez da bi im izvanjski svijet mogao ponovno nešto takvo učiniti”, kaže Donald B. Kraybill, savjetnik na dokumentarcu i autor knjige “Zagonetka amiške kulture”, kao i drugih knjiga o Amišima.
Anabaptizam i pijetizam su tražili ispunjenje reformacije ne samo u reformi doktrine nego i u reformi svakodnevnoga življenja u skladu sa Svetim pismom. Zalagali su se za temeljitu obnovu crkve po uzoru na crkvu prvoga stoljeća, što uključuje puritanizam i potrebu novoga rođenja. Novo rođenje, krštenje, ključan je trenutak amiškog života, doživotni zavjet Bogu da će ostati uz kršćansku vjeru i amišku crkvu.
Prva velika grupa Amiša, pojašnjava se u filmu, doselila se u Pennsylvaniju 30-ih godina 18. stoljeća. Iako se najveće zajednice Amiša danas nalaze, osim u Pennsylvaniji, u Ohiju i Indiani, otad su se naselili u 28 država Sjedinjene Amerike te u Kanadi. Najveći val doselio se u Ameriku u 18. i 19. stoljeću, a kao i njihovi susjedi, pennsylvanijski Nizozemci, poznati i kao pennsylvanijski Nijemci, živjeli su na farmama i putovali na kolima koje vuku konji (u Americi ih nazivaju buggyjima).
Sa sobom su u Ameriku donijeli i svoja stroga, puritanska pravila života i desetljećima ignorirali napredak ostatka Amerike koji je donijela industrijska revolucija. Ako sa susjedom možeš razgovarati telefonom, zašto bi ga posjećivao, rezonirali su Amiši i odlučili odbaciti telefone. Sve do 1920-ih godina takav rigidni način života u novome svijetu je prolazio bez konflikta. Novi zakon koji je produljivao obavezne godine školovanja naišao je na neodobravanje Amiša koji su tvrdili kako je školovanje važno samo dok ima praktične posljedice na život na farmi.
Čitanje, pisanje i algebra imali su smisla, no sve drugo je suvišno. Amiški roditelji brinuli su da će više obrazovanja njihovu djecu učiniti većim individualcima, a time i željnima da napuste dom i amiške vrijednosti, iako čak i danas, kad se više ne mogu u potpunosti oduprijeti kulturi ostatka svijeta, čak 90 posto amiških tinejdžera odabire krstiti se i ostati u zajednici. U 50-ima su stoga roditelji Amiši počeli djeci braniti da odlaze u školu nakon što su završili osmi razred, zbog čega su mnogi pripadnici zajednice završili na sudu ili u zatvoru.
Punih dvadeset godina trajala je uporna bitka. Miroljubivi Amiši bez pogovora su odlazili u zatvor, ali su djecu i dalje odbijali slati u državne škole. Godine 1972. američki Vrhovni sud presudio je u njihovu korist i dopustio amiškim roditeljima da završe formalno obrazovanje svoje djece nakon osmog razreda. Amiši se jednako predano i dalje upuštaju u pravne bitke: u državi New York ultrakonzervativni Amiši trenutno odbijaju u svoje domove ugraditi dimne alarme, jer oslanjanje na uređaje izrađene ljudskom rukom znači da nemaju pouzdanja u Boga.
“Ako, ne daj Bože, dođe vatra, proleti kućom i nešto se užasno dogodi, dijete će biti na boljem mjestu, ljudi će biti na boljem mjestu. Bit će s Bogom. Njihova vjera nije intelektualna. To je vjera koja se živi, na vrlo stvaran način. Sve što čine, čine po Ordnungu, po svojim uvjerenjima. Na neki način, oni su stalno u crkvi”, kaže Karen Johnson-Weiner, autorica knjige “Train Up a Child: Old Order and Mennonite Schools”.
Zvuči kao život u kultu, no iako se Amiši često doživljavaju kao kult, oni to nisu jer slijede temeljna pravila kršćanske vjere. Radikalan stav, o koji su glavom lupili i tvorci dokumentarnog filma “Amiši” – da se pripadnici amiške crkve ne smiju snimati niti fotografirati - nije ništa drugo nego bukvalno tumačenje i doslovno slijeđenje druge Božje zapovijedi koja kaže: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom...” Drugi razlog za takvo ponašanje treba tražiti u zajednici koja, poštujući skromnost i žrtvovanje u korist drugih, smatra kako je poziranje za fotografiju znak taštine. Kako Amiši nemaju crkve u koje se odlaze moliti, nego se crkveni obredi održavaju u zajednicama, a svaku čini 25 do 35 obitelji, pravila mogu ponegdje biti liberalnija i za odrasle, jer ih svaka zajednica sama određuje za sebe. Na nekrštenu djecu se ne primjenjuju, zbog čega se djeca i najviše pojavljuju u filmu.
U okviru amiške zajednice u Americi postoji oko 40 podgrupa. S obzirom da ne postoji univerzalna amiška knjiga pravila, svaka zajednica, objašnjava Kraybill, sama određuje nepisane zakone ponašanja, odnosno Ordnung, koji se odnosi na to kako će se odijevati i koliko će biti širok obod šešira, na boju kola kojima se voze, na to hoće li prilikom unutarnjeg uređenja kuće stolice tapecirati plišom ili hoće li, primjerice, koristiti hladnjake u kuhinjama. Iako je nemoguće generalizirati, neke stvari su svima zajedničke: svi za prijevoz koriste buggyje, svi moraju imati pravila o odijevanju, svi oženjeni muškarci moraju imati bradu, svi vjernici se moraju redovito sastajati radi religijskih obreda koje predvode izabrane vođe i živjeti u ruralnim područjima. Osim što Amiši formalno obrazovanje završavaju u osmom razredu, ne petljaju se u politiku, ograničeno komuniciraju s onima izvan zajednice, selektivno koriste modernu tehnologiju i protive se ratu.
Iako svaka zajednica određuje što se od tehnologije smije koristiti, nitko nema televizor, računala ni automobile. Struju smiju koristiti ako nastaje u 12-voltnim baterijama, a neki dopuštaju i kućne generatore snage 110 volti za posebnu opremu. Većina, međutim, ne koristi javnu struju, zbog čega je solarna energija popularna u mnogim zajednicama. Većina Amiša polja obrađuje uz pomoć konjske snage, iako neki koriste i traktore. Manji broj zajednica dopušta mobitele. Iako je posjedovanje automobila tabu, mnoge crkve dopuštaju svojim članovima da unajme vozilo i neamiškog vozača za poslovna i dalja putovanja.
Članovi zajednica koja su se najviše prilagodile modernom dobu dopuštaju i korištenje moderne medicine, pa oni i cijepe svoju djecu, piju antibiotike, odlaze na ugradnju srčanih premosnica i umjetnih kukova. Konzervativne zajednice naginju alternativnoj medicini. Neke zajednice imaju neamiškog liječnika, druge ne. Neka se amiška djeca rađaju u bolnicama, većina na svijet dolazi uz pomoć amiških babica.
Jedan od ključnih trenutaka u amiškom životu je Rumspringa, tranzicija iz puberteta u odraslo doba. Počinje oko 16. godine, kada se mladi počinju družiti s vršnjacima, a završava brakom, obično u 21. ili 22. godini. Većina tinejdžera u doba Rumspringe ne odlazi istražiti urbani život, nego ostaje sa svojim obiteljima u zajednici. Vrijeme je posvećeno izlascima i za neke testiranju tradicionalnih amiških granica, kao i donošenju odluke hoće li se pridružiti crkvi. Na ljubavne sastanke mladi obično počinju izlaziti u 18. godini. Najčešće dvaput mjesečno, grupe od 50 do 150 mladih skupljaju se nedjeljom navečer kako bi sudjelovali u društvenim igrama, tipično odbojci, zajedno jeli i pjevali nekoliko sati. Na “pjevanja” dolaze i samci i parovi, a na ljubavni sastanak najčešće će pozvati mladić i to tako da djevojci ponudi vožnju kući u njegovim kolima. Veza se može raspasti nakon nekoliko tjedana ili završiti brakom. Parovi koji hodaju večeri provode u djevojčinoj kući ili odlaze na zajednička druženja. Zajednica dopušta pojedincima da izlaze s nekoliko ljudi, prije nego odaberu partnera za brak.
Brakovi se ne dogovaraju, no partneri se moraju krstiti prije nego se odluče vjenčati. Seks prije braka se ne odobrava, no povremeno uslijede brza vjenčanja jer je djevojka ostala trudna. Nevjenčani ljudi suprotnog spola nikada ne žive zajedno, a razvod je zabranjen.
izopćeni. Ako pripadnik amiške crkve prekrši zavjete krštenja, ne poštujući religijskog vođu ili crkvena pravila, a potom i odbije priznati pogrešku, zajednica će ga ekskomunicirati. Članovi zajednice to čine jer vjeruju da će izopćenjem bivšeg člana zapravo dobiti nazad.
Pravila izopćenja su strašna – primjerice, pripadnici zajednice odbijaju jesti s izopćenikom za istim stolom. Izopćeni rijetko nastave živjeti u domu. Nekršteni članovi koji napuste zajednicu ne smatraju se izopćenicima i mogu se vratiti kad požele, jer nisu položili zavjete.
Zanimljivo, iako odbijaju američki način života, Amiši plaćaju poreze, a školske čak dvostruko – i za javne, državne škole, i za one amiške.
Socijalno osiguranje nemaju jer je kongres 1965. prihvatio njihovu argumentaciju kako se svi Amiši moraju brinuti jednim o drugima, a slijedom toga nemaju niti pravo na socijalnu pomoć. Iako Amiši ne propovijedaju svoju vjeru neamišima, njihova zajednica se u proteklih dvadest godina udvostručila, i to zato što su amiške obitelji velike, a broj oni koji napuštaju amiški način života izuzetno je malen. Ipak, Amišem se može postati pod uvjetom da se nauči njihov dijalekt, usvoje pravila lokalne amiške zajednice i prođe obred krštenja.
No sva ta miroljubiva zatvorenost nije uspjela Amiše sačuvati od izvanjskog života i svih njegovih stranputica, iskušenja i zala. Drugog dana listopada 2006. godine 32-godišnji vozač mljekarskog kamiona, Charles Roberts IV, ušao je u amišku školu u zajednici Nickel Mines u okrugu Lancaster u Pennyslvaniji, pucao u deset djevojčica i ubio ih pet, prije nego što se i sam ubio.
Zašto je to učinio? Pet samoubojičinih oproštajnih pisama otkrilo je njegovu bol zbog gubitka prerano rođenog djeteta devet godina ranije no, još gore, i to da su ga proganjala snovi i sjećanja na strašnu tajnu iz djetinjstva. Nakon što se zabarikadirao u školu s prestravljenom djecom, Roberts je nazvao svoju suprugu Marie i otkrio joj da je kao 12-godišnji dječak seksualno zlostavljao svoje dvije rođakinje, koje su tada imale tri, odnosno pet godina, i da od tada mašta o tome da to ponovi. Nije bilo dokaza da je zločin ponovio nad amiškim djevojčicama, no policija je naknadno u školi u Nickel Minesu pronašla seksualne lubrikante i sado-mazo “igračke”.
Iako su razgovarali s ubojičinom obitelji, nisu uspjeli otkriti što se dogodilo 20 godina ranije, a obitelj navodnih Robertsovih žrtava negirala je da se išta takvo dogodilo. Pet amiških djevojčica doslovce je smaknuo. Pucao je u glavu Naomi Rose Ebersole (7), Anni Mae Stoltzfus (12), Marini Fisher (13), Mary Liz Miller (8) i njezinoj sestri Lini Miller (7).
Policija je poslije izjavila kako vjeruje da Robertsov plan nije imao nikakve veze s Amišima kao zajednicom – škola mu je naprosto bila blizu.
Ono što je Ameriku šokiralo možda čak i više od ubojstva djevojčica, bila je reakcija amiške zajednice. Nekoliko Amiša iste je večeri posjetilo Robertsovu obitelj i ponudilo joj – oprost. Trideset Amiša došlo je na pogreb ubojice, među njima i neki roditelji ubijenih djevojčica.
U filmu “Amiši” majka jedne od ubijenih djevojčica govori: “Kad pomislim na oprost, za mene to ne znači da sam zaboravila što je učinio. To znači da Bogu prepuštaš onoga tko te povrijedio i da si se odrekao prava da tražiš osvetu. To što se dogodilo, prepustila sam u Božje ruke i prihvatila da je to tako kako jest. Odlučila sam ne zamjerati Charlesu jer mi to ni na koji način ne pomaže.”
Zašto su otišli na ubojičin pogreb, odgovara otac jedne od ubijenih djevojčica: “Netko nam je rekao, pozvao nas na Charliejev sprovod.
Isprva sam rekao: ‘Ne znam… Nisam siguran da mogu, nisam siguran da želim.’ No došla je subota ujutro i odlučili smo: ‘Dobro, želimo ići.’
Vratio sam se s pogreba misleći koliko sam zahvalan Bogu jer ne osjećam potrebu suditi njegovoj duši. Osjetio sam navalu mira. Za mene je to bilo kao da sam se riješio tereta.”
Iako su roditelji ubijenih djevojčica oprostili, u filmu je ipak vidljivo koliko im je to bilo teško. “Plačem”, kaže jedna od majki i dodaje: “Boli.”
“Možete osjetiti kolika je napetost u toj ženi između njezinih uvjerenja i njezinih osjećaja”, komentira producent Samels. “Ljuta je i tužna, kao što bi bio svatko od nas, no nalazi utjehu u svojoj vjeri”, dodaje. “Naravno, nekad bismo Bogu voljeli reći kako je pogriješio. No uče nas kako Bog ne čini greške. To je oblik poniznosti, shvaćanje da je Bog vrhovno biće, da je mnogo veći od nas”, objašnjava majka ubijene djevojčice koja se borila pokušavajući oprostiti ubojici.
Povjesničar Steven M. Nolt, jedan od brojnih koji su svojim komentarima sudjelovali u snimanju dokumentarca, objašnjava kako “oprost zahtijeva da se odreknemo svojeg prava na osvetu i osjećaja gorčine”. “Za Amiše je oprost dio mira koji je ključan za sve aspekte njihova života. Amiški život temelji se na ritualu odustajanja, na samopredaji. Vjerujem kako je za mnoge od nas oproštanje jako teško jer smatramo kako je neprirodno. Od malena nas treniraju da nikad ne odustajemo ni od čega. Za Amiše je to teško, ali nije neprirodno”, komentira Nolt u filmu.
No život u amiškom raju ipak nije toliko rajski. Producenti filma snimili su i Amiše koji su napustili crkvu, jer nisu mogli prihvatiti toliko potiskivanje individualnosti. Oni su jedni od onih koji su se suočili s izopćenjem. Obitelj i prijatelji ponašaju se prema njima kao da su mrtvi.
Bivša pripadnica amiške crkve Saloma Furlong u filmu kaže: “Sva ta amiška pravila dio su generalnog pravila da se amiška kultura nikad ne propitkuje. A ja to nikad nisam mogla. Uvijek sam se pitala zašto možemo unajmiti taksi da nas odveze do Middlefielda da kupimo namirnice, ali ne smijem imati bicikl kojim ću se sama odvesti do trgovine i kupiti hranu. Majka bi mi na to odgovorila: ‘O, Saloma, bilo bi ti mnogo lakše kad si ne bi postavljala takva pitanja.’ I tako nikad ne bih dobila odgovor.”
PREUZETO SA http://globus.jutarnji.hr/zivot/tajni-zivot-amisa
Amiši za sebe govore da žive u ovome svijetu, ali nisu od njega. To više je nadrealna prva scena upravo dovršenog dvosatnog dokumentarca iz serijala American Experience, “Amiši”, prvoga koji je potpuno, uz njihovo dopuštenje, razotkrio njihov svijet.
Grupa turista stoji usred pustoši u Pennsylvaniji. Debeli su, u kratkim hlačama i japankama. Proždiru domaći sladoled i ljepljivim prstima okidaju fotke na svojim iPhoneima. A Amiši? Što rade Amiši dok ih “Englezi” promatraju kao miševe u laboratoriju? Amiši rade u polju.
Dokumentarac koji je emitiran u Sjedinjenim Državama predzadnjeg dana veljače ima neku nadzemaljsku ljepotu. Kamera Tima Cragga ulovila je djevojčicu kako bosa vozi bicikl pored kukuruzišta, amišku obitelj s leđa dok, s noge na nogu, hoda cestom, idiličan zimski prizor u kojem dvojica dječaka, od glave do pete umotana u toplu odjeću, grade u dvorištu snjegovića, mladića u kontrasvjetlu dok radi na farmi krava… Scenarist i redatelj David Belton film je snimao godinu dana u Pennsylvaniji, Ohiju i Indiani, i uspio nemoguće – vjerno prikazati svakodnevni život i pravila zajednice kojoj njezina vlastita kultura i religija brane da daju intervjue pred kamerama ili čak poziraju za fotografiranje. Zbog toga su amiški način života i kultura praktički nepoznati javnost ili ona o njima imala pomalu bajkovitu sliku, nalik onoj iz filma “Svjedok” iz 1985. godine, u kojem glavne uloge tumače Harrison Ford i Lukas Haas kao amiški dječak Samuel koji je svjedok umorstva.
“U 23 godine i s tri stotine snimljenih filmova, ovaj je definitivno bilo najteže napraviti”, kaže Mark Samels, izvršni producent American Experiencea.
Amiška crkva dio je anabaptističke tradicije, odnosno tradicije slobodnih crkava. Većina povjesničara dijeli kršćanstvo na rimokatoličko, pravoslavlje i protestantizam. Sam protestantizam dijeli se pak na četiri dodatne tradicije: evangelističke ili luteranske crkve, reformirane (prezbiterijanske) ili kalvinske tradicije, anglikanske tradicije i slobodne crkve, kakvima pripadaju i Amiši.
Amiši su se izdvojili prije 300 godina u Europi, u vrijeme protestantske reformacije (crkvu je 1693. osnovao Jakob Ammann, kao zasebni anabaptički ogranak u Švicarskoj i istočnoj Francuskoj), upravo zato što su vjerovali kako se vjernik crkvi treba pridružiti odlukom slobodne volje i tek se onda krstiti – dakle, ne kao dijete, nego kao odrasla osoba. No krštenje u odrasloj dobi tada se smatrala ne samo grijehom nego i zločinom koji se kažnjavao smrću, zbog čega su brojni Amiši umrli kao mučenici.
“To iskustvo zapisano je u DNK amiške kulture i povijesti. Slično je iskustvu ropstva u Americi ili holokausta za Židove. Otuda Amišima osjećaj da su odvojeni od ostalih, da su manjina, i odatle oprez da bi im izvanjski svijet mogao ponovno nešto takvo učiniti”, kaže Donald B. Kraybill, savjetnik na dokumentarcu i autor knjige “Zagonetka amiške kulture”, kao i drugih knjiga o Amišima.
Anabaptizam i pijetizam su tražili ispunjenje reformacije ne samo u reformi doktrine nego i u reformi svakodnevnoga življenja u skladu sa Svetim pismom. Zalagali su se za temeljitu obnovu crkve po uzoru na crkvu prvoga stoljeća, što uključuje puritanizam i potrebu novoga rođenja. Novo rođenje, krštenje, ključan je trenutak amiškog života, doživotni zavjet Bogu da će ostati uz kršćansku vjeru i amišku crkvu.
Prva velika grupa Amiša, pojašnjava se u filmu, doselila se u Pennsylvaniju 30-ih godina 18. stoljeća. Iako se najveće zajednice Amiša danas nalaze, osim u Pennsylvaniji, u Ohiju i Indiani, otad su se naselili u 28 država Sjedinjene Amerike te u Kanadi. Najveći val doselio se u Ameriku u 18. i 19. stoljeću, a kao i njihovi susjedi, pennsylvanijski Nizozemci, poznati i kao pennsylvanijski Nijemci, živjeli su na farmama i putovali na kolima koje vuku konji (u Americi ih nazivaju buggyjima).
Sa sobom su u Ameriku donijeli i svoja stroga, puritanska pravila života i desetljećima ignorirali napredak ostatka Amerike koji je donijela industrijska revolucija. Ako sa susjedom možeš razgovarati telefonom, zašto bi ga posjećivao, rezonirali su Amiši i odlučili odbaciti telefone. Sve do 1920-ih godina takav rigidni način života u novome svijetu je prolazio bez konflikta. Novi zakon koji je produljivao obavezne godine školovanja naišao je na neodobravanje Amiša koji su tvrdili kako je školovanje važno samo dok ima praktične posljedice na život na farmi.
Čitanje, pisanje i algebra imali su smisla, no sve drugo je suvišno. Amiški roditelji brinuli su da će više obrazovanja njihovu djecu učiniti većim individualcima, a time i željnima da napuste dom i amiške vrijednosti, iako čak i danas, kad se više ne mogu u potpunosti oduprijeti kulturi ostatka svijeta, čak 90 posto amiških tinejdžera odabire krstiti se i ostati u zajednici. U 50-ima su stoga roditelji Amiši počeli djeci braniti da odlaze u školu nakon što su završili osmi razred, zbog čega su mnogi pripadnici zajednice završili na sudu ili u zatvoru.
Punih dvadeset godina trajala je uporna bitka. Miroljubivi Amiši bez pogovora su odlazili u zatvor, ali su djecu i dalje odbijali slati u državne škole. Godine 1972. američki Vrhovni sud presudio je u njihovu korist i dopustio amiškim roditeljima da završe formalno obrazovanje svoje djece nakon osmog razreda. Amiši se jednako predano i dalje upuštaju u pravne bitke: u državi New York ultrakonzervativni Amiši trenutno odbijaju u svoje domove ugraditi dimne alarme, jer oslanjanje na uređaje izrađene ljudskom rukom znači da nemaju pouzdanja u Boga.
“Ako, ne daj Bože, dođe vatra, proleti kućom i nešto se užasno dogodi, dijete će biti na boljem mjestu, ljudi će biti na boljem mjestu. Bit će s Bogom. Njihova vjera nije intelektualna. To je vjera koja se živi, na vrlo stvaran način. Sve što čine, čine po Ordnungu, po svojim uvjerenjima. Na neki način, oni su stalno u crkvi”, kaže Karen Johnson-Weiner, autorica knjige “Train Up a Child: Old Order and Mennonite Schools”.
Zvuči kao život u kultu, no iako se Amiši često doživljavaju kao kult, oni to nisu jer slijede temeljna pravila kršćanske vjere. Radikalan stav, o koji su glavom lupili i tvorci dokumentarnog filma “Amiši” – da se pripadnici amiške crkve ne smiju snimati niti fotografirati - nije ništa drugo nego bukvalno tumačenje i doslovno slijeđenje druge Božje zapovijedi koja kaže: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom...” Drugi razlog za takvo ponašanje treba tražiti u zajednici koja, poštujući skromnost i žrtvovanje u korist drugih, smatra kako je poziranje za fotografiju znak taštine. Kako Amiši nemaju crkve u koje se odlaze moliti, nego se crkveni obredi održavaju u zajednicama, a svaku čini 25 do 35 obitelji, pravila mogu ponegdje biti liberalnija i za odrasle, jer ih svaka zajednica sama određuje za sebe. Na nekrštenu djecu se ne primjenjuju, zbog čega se djeca i najviše pojavljuju u filmu.
U okviru amiške zajednice u Americi postoji oko 40 podgrupa. S obzirom da ne postoji univerzalna amiška knjiga pravila, svaka zajednica, objašnjava Kraybill, sama određuje nepisane zakone ponašanja, odnosno Ordnung, koji se odnosi na to kako će se odijevati i koliko će biti širok obod šešira, na boju kola kojima se voze, na to hoće li prilikom unutarnjeg uređenja kuće stolice tapecirati plišom ili hoće li, primjerice, koristiti hladnjake u kuhinjama. Iako je nemoguće generalizirati, neke stvari su svima zajedničke: svi za prijevoz koriste buggyje, svi moraju imati pravila o odijevanju, svi oženjeni muškarci moraju imati bradu, svi vjernici se moraju redovito sastajati radi religijskih obreda koje predvode izabrane vođe i živjeti u ruralnim područjima. Osim što Amiši formalno obrazovanje završavaju u osmom razredu, ne petljaju se u politiku, ograničeno komuniciraju s onima izvan zajednice, selektivno koriste modernu tehnologiju i protive se ratu.
Iako svaka zajednica određuje što se od tehnologije smije koristiti, nitko nema televizor, računala ni automobile. Struju smiju koristiti ako nastaje u 12-voltnim baterijama, a neki dopuštaju i kućne generatore snage 110 volti za posebnu opremu. Većina, međutim, ne koristi javnu struju, zbog čega je solarna energija popularna u mnogim zajednicama. Većina Amiša polja obrađuje uz pomoć konjske snage, iako neki koriste i traktore. Manji broj zajednica dopušta mobitele. Iako je posjedovanje automobila tabu, mnoge crkve dopuštaju svojim članovima da unajme vozilo i neamiškog vozača za poslovna i dalja putovanja.
Članovi zajednica koja su se najviše prilagodile modernom dobu dopuštaju i korištenje moderne medicine, pa oni i cijepe svoju djecu, piju antibiotike, odlaze na ugradnju srčanih premosnica i umjetnih kukova. Konzervativne zajednice naginju alternativnoj medicini. Neke zajednice imaju neamiškog liječnika, druge ne. Neka se amiška djeca rađaju u bolnicama, većina na svijet dolazi uz pomoć amiških babica.
Jedan od ključnih trenutaka u amiškom životu je Rumspringa, tranzicija iz puberteta u odraslo doba. Počinje oko 16. godine, kada se mladi počinju družiti s vršnjacima, a završava brakom, obično u 21. ili 22. godini. Većina tinejdžera u doba Rumspringe ne odlazi istražiti urbani život, nego ostaje sa svojim obiteljima u zajednici. Vrijeme je posvećeno izlascima i za neke testiranju tradicionalnih amiških granica, kao i donošenju odluke hoće li se pridružiti crkvi. Na ljubavne sastanke mladi obično počinju izlaziti u 18. godini. Najčešće dvaput mjesečno, grupe od 50 do 150 mladih skupljaju se nedjeljom navečer kako bi sudjelovali u društvenim igrama, tipično odbojci, zajedno jeli i pjevali nekoliko sati. Na “pjevanja” dolaze i samci i parovi, a na ljubavni sastanak najčešće će pozvati mladić i to tako da djevojci ponudi vožnju kući u njegovim kolima. Veza se može raspasti nakon nekoliko tjedana ili završiti brakom. Parovi koji hodaju večeri provode u djevojčinoj kući ili odlaze na zajednička druženja. Zajednica dopušta pojedincima da izlaze s nekoliko ljudi, prije nego odaberu partnera za brak.
Brakovi se ne dogovaraju, no partneri se moraju krstiti prije nego se odluče vjenčati. Seks prije braka se ne odobrava, no povremeno uslijede brza vjenčanja jer je djevojka ostala trudna. Nevjenčani ljudi suprotnog spola nikada ne žive zajedno, a razvod je zabranjen.
izopćeni. Ako pripadnik amiške crkve prekrši zavjete krštenja, ne poštujući religijskog vođu ili crkvena pravila, a potom i odbije priznati pogrešku, zajednica će ga ekskomunicirati. Članovi zajednice to čine jer vjeruju da će izopćenjem bivšeg člana zapravo dobiti nazad.
Pravila izopćenja su strašna – primjerice, pripadnici zajednice odbijaju jesti s izopćenikom za istim stolom. Izopćeni rijetko nastave živjeti u domu. Nekršteni članovi koji napuste zajednicu ne smatraju se izopćenicima i mogu se vratiti kad požele, jer nisu položili zavjete.
Zanimljivo, iako odbijaju američki način života, Amiši plaćaju poreze, a školske čak dvostruko – i za javne, državne škole, i za one amiške.
Socijalno osiguranje nemaju jer je kongres 1965. prihvatio njihovu argumentaciju kako se svi Amiši moraju brinuti jednim o drugima, a slijedom toga nemaju niti pravo na socijalnu pomoć. Iako Amiši ne propovijedaju svoju vjeru neamišima, njihova zajednica se u proteklih dvadest godina udvostručila, i to zato što su amiške obitelji velike, a broj oni koji napuštaju amiški način života izuzetno je malen. Ipak, Amišem se može postati pod uvjetom da se nauči njihov dijalekt, usvoje pravila lokalne amiške zajednice i prođe obred krštenja.
No sva ta miroljubiva zatvorenost nije uspjela Amiše sačuvati od izvanjskog života i svih njegovih stranputica, iskušenja i zala. Drugog dana listopada 2006. godine 32-godišnji vozač mljekarskog kamiona, Charles Roberts IV, ušao je u amišku školu u zajednici Nickel Mines u okrugu Lancaster u Pennyslvaniji, pucao u deset djevojčica i ubio ih pet, prije nego što se i sam ubio.
Zašto je to učinio? Pet samoubojičinih oproštajnih pisama otkrilo je njegovu bol zbog gubitka prerano rođenog djeteta devet godina ranije no, još gore, i to da su ga proganjala snovi i sjećanja na strašnu tajnu iz djetinjstva. Nakon što se zabarikadirao u školu s prestravljenom djecom, Roberts je nazvao svoju suprugu Marie i otkrio joj da je kao 12-godišnji dječak seksualno zlostavljao svoje dvije rođakinje, koje su tada imale tri, odnosno pet godina, i da od tada mašta o tome da to ponovi. Nije bilo dokaza da je zločin ponovio nad amiškim djevojčicama, no policija je naknadno u školi u Nickel Minesu pronašla seksualne lubrikante i sado-mazo “igračke”.
Iako su razgovarali s ubojičinom obitelji, nisu uspjeli otkriti što se dogodilo 20 godina ranije, a obitelj navodnih Robertsovih žrtava negirala je da se išta takvo dogodilo. Pet amiških djevojčica doslovce je smaknuo. Pucao je u glavu Naomi Rose Ebersole (7), Anni Mae Stoltzfus (12), Marini Fisher (13), Mary Liz Miller (8) i njezinoj sestri Lini Miller (7).
Policija je poslije izjavila kako vjeruje da Robertsov plan nije imao nikakve veze s Amišima kao zajednicom – škola mu je naprosto bila blizu.
Ono što je Ameriku šokiralo možda čak i više od ubojstva djevojčica, bila je reakcija amiške zajednice. Nekoliko Amiša iste je večeri posjetilo Robertsovu obitelj i ponudilo joj – oprost. Trideset Amiša došlo je na pogreb ubojice, među njima i neki roditelji ubijenih djevojčica.
U filmu “Amiši” majka jedne od ubijenih djevojčica govori: “Kad pomislim na oprost, za mene to ne znači da sam zaboravila što je učinio. To znači da Bogu prepuštaš onoga tko te povrijedio i da si se odrekao prava da tražiš osvetu. To što se dogodilo, prepustila sam u Božje ruke i prihvatila da je to tako kako jest. Odlučila sam ne zamjerati Charlesu jer mi to ni na koji način ne pomaže.”
Zašto su otišli na ubojičin pogreb, odgovara otac jedne od ubijenih djevojčica: “Netko nam je rekao, pozvao nas na Charliejev sprovod.
Isprva sam rekao: ‘Ne znam… Nisam siguran da mogu, nisam siguran da želim.’ No došla je subota ujutro i odlučili smo: ‘Dobro, želimo ići.’
Vratio sam se s pogreba misleći koliko sam zahvalan Bogu jer ne osjećam potrebu suditi njegovoj duši. Osjetio sam navalu mira. Za mene je to bilo kao da sam se riješio tereta.”
Iako su roditelji ubijenih djevojčica oprostili, u filmu je ipak vidljivo koliko im je to bilo teško. “Plačem”, kaže jedna od majki i dodaje: “Boli.”
“Možete osjetiti kolika je napetost u toj ženi između njezinih uvjerenja i njezinih osjećaja”, komentira producent Samels. “Ljuta je i tužna, kao što bi bio svatko od nas, no nalazi utjehu u svojoj vjeri”, dodaje. “Naravno, nekad bismo Bogu voljeli reći kako je pogriješio. No uče nas kako Bog ne čini greške. To je oblik poniznosti, shvaćanje da je Bog vrhovno biće, da je mnogo veći od nas”, objašnjava majka ubijene djevojčice koja se borila pokušavajući oprostiti ubojici.
Povjesničar Steven M. Nolt, jedan od brojnih koji su svojim komentarima sudjelovali u snimanju dokumentarca, objašnjava kako “oprost zahtijeva da se odreknemo svojeg prava na osvetu i osjećaja gorčine”. “Za Amiše je oprost dio mira koji je ključan za sve aspekte njihova života. Amiški život temelji se na ritualu odustajanja, na samopredaji. Vjerujem kako je za mnoge od nas oproštanje jako teško jer smatramo kako je neprirodno. Od malena nas treniraju da nikad ne odustajemo ni od čega. Za Amiše je to teško, ali nije neprirodno”, komentira Nolt u filmu.
No život u amiškom raju ipak nije toliko rajski. Producenti filma snimili su i Amiše koji su napustili crkvu, jer nisu mogli prihvatiti toliko potiskivanje individualnosti. Oni su jedni od onih koji su se suočili s izopćenjem. Obitelj i prijatelji ponašaju se prema njima kao da su mrtvi.
Bivša pripadnica amiške crkve Saloma Furlong u filmu kaže: “Sva ta amiška pravila dio su generalnog pravila da se amiška kultura nikad ne propitkuje. A ja to nikad nisam mogla. Uvijek sam se pitala zašto možemo unajmiti taksi da nas odveze do Middlefielda da kupimo namirnice, ali ne smijem imati bicikl kojim ću se sama odvesti do trgovine i kupiti hranu. Majka bi mi na to odgovorila: ‘O, Saloma, bilo bi ti mnogo lakše kad si ne bi postavljala takva pitanja.’ I tako nikad ne bih dobila odgovor.”
PREUZETO SA http://globus.jutarnji.hr/zivot/tajni-zivot-amisa
_________________
*****joj da mi je vjernički mozak barem na tjedan dana - da se odmorim i naspavam kao čovjek*****
oldie- Posts : 438
2014-04-28
Re: Amiši
by genitalni_herpes 27/5/2014, 23:43
vrlo zgodno. I ne mogu vjerovat da sam pročitao cijeli tekst. (iako sam tu i tamo fulo red pa se pogubio, al dobro, kasno je).
I baš interesantno. Ima tu i pozitivnih i negativnih strana takvog života, kao i svakog drugog...interesantno je i ovo s ubijenim djevojčicama i kako se oni riješe tereta...bez propitkivanja...-iako ipak sigurno mal muči, a ko će ga znat...
Svakako bilo bi lijepo da je ovdje koji amiš pa da kaže
I baš interesantno. Ima tu i pozitivnih i negativnih strana takvog života, kao i svakog drugog...interesantno je i ovo s ubijenim djevojčicama i kako se oni riješe tereta...bez propitkivanja...-iako ipak sigurno mal muči, a ko će ga znat...
Svakako bilo bi lijepo da je ovdje koji amiš pa da kaže
genitalni_herpes-
Posts : 539
2014-04-11
Re: Amiši
by zanstr 28/5/2014, 08:45
Čini mi se da su ovi amiši najbliži nekakvom iskonskom kršćanstvu. Koliko sam shvatio, unatoč svom tom ekstremizmu, osoba može prije krštenja odlučiti ne biti amiš i nastaviti ne amiškim životom. Nisu tak ni ludi.
_________________
'Eternal suffering awaits anyone who questions god's infinite love.' - Bill Hicks
'God gave you free will so that you have the choice to either worship him or go to hell.' - Ricky Gervais
---------------------------------------------------------------------------------------------------------
'Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskrižjima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.
6Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.' - Isus
zanstr- Posts : 1603
2014-04-30
Re: Amiši
by genitalni_herpes 28/5/2014, 10:44
Radikalan stav, o koji su glavom lupili i tvorci dokumentarnog filma “Amiši” – da se pripadnici amiške crkve ne smiju snimati niti fotografirati - nije ništa drugo nego bukvalno tumačenje i doslovno slijeđenje druge Božje zapovijedi koja kaže: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom...”
-ajme ovo sam na net.hr-u pokušavao objasniti. Nije bitan nastavak "ne klanjaj im se nit im služi" - točnije to je samo šećer na kraju, a bitan je i ovaj dio
. Khm...nema fotkanja....
-ajme ovo sam na net.hr-u pokušavao objasniti. Nije bitan nastavak "ne klanjaj im se nit im služi" - točnije to je samo šećer na kraju, a bitan je i ovaj dio
. Khm...nema fotkanja....
genitalni_herpes-
Posts : 539
2014-04-11
Re: Amiši
by Patriot_1 28/5/2014, 22:52
Bolji film od "Svjedoka" je "Amiški oprost!"genitalni_herpes wrote:Radikalan stav, o koji su glavom lupili i tvorci dokumentarnog filma “Amiši” – da se pripadnici amiške crkve ne smiju snimati niti fotografirati - nije ništa drugo nego bukvalno tumačenje i doslovno slijeđenje druge Božje zapovijedi koja kaže: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom...”
-ajme ovo sam na net.hr-u pokušavao objasniti. Nije bitan nastavak "ne klanjaj im se nit im služi" - točnije to je samo šećer na kraju, a bitan je i ovaj dio
Jesi li taj gledao?Po istinitoj priči snimljen!
https://www.youtube.com/watch?v=XthfL1N-t1A
Patriot_1- Posts : 2066
2014-04-30
Re: Amiši
by Mad_Vlad 30/5/2014, 03:37
Nisu ni oni fini kak izgledaju. Ima serijal na tv-u zvan amish mafia. Bar ovdje u Kanadi, pa da vidiš kakvi su kad su loši. 
Mad_Vlad-
Posts : 1954
2014-05-02
Age : 59
Lokacija: : Calgary, Canada
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 1 of 1
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum