Užas: izvoz EU država i dalje Rusiju i dalje raste. Brusseles nemoćan.

crvenkasti wrote:

Eroo wrote:

crvenkasti wrote:Koliki moraš biti idiot da ti uopće padne na pamet Rusiju uništiti ekonomskim sankcijama?

Užas, jelda?

"Whether the call is real is impossible to establish"
--------------------------------------

Jel ti razumiješ neki kurac uopće?

Zašti lijepiš sranja po forumu i još se pretvaraš da uživaš u tome?

Samo ti odgledaj još jednom pa možda na kraju i razumiješ.
Sve su objasnili, samo ako još znaš čitati između redova.
Uzmi u obzir da su ova dvojica Putinova i desna i lijeva ruka.

Speare Shaker wrote:

RayMabus wrote:Sad su u europodručju kamatne stope 3.5 posto al potrošnja ne pada i inflacija je i dalje jako visoka.

E, ali nema inflacije, a to zpravo najviše brine zapad.
Dobro, nije da je baš nema, ali stagnira pa čak i pada. Valjda si vidio one prve pa onda ove posljednje projekcije inflacije u EU, posebno ove za Hrvatsku.
I kaj veliš na to?
EU će propasti bez Rusije?
Ako tako misliš, nema sumnje da si potpuno lud.

Ja to uopće nigdi nisan reka tj napisa. Ne znan odakle si ovu tvrdnju izvuka da ja tvrdim ?!?!?!?!???!!!

Speare Shaker wrote:

RayMabus wrote:

Speare Shaker wrote:
Neće mu pasti cijena ako se ne kupuje od nikoga, jer svijet ima potrebu za plinom. 

Nema. Zemlje u toplijoj klimi a koje najčešće nisu ni industrijalizirane uopće ne kupuju plin zimi a i tokom godine jako malo.

Samo Europa i Kina te Japan imaju potrebu za plinom.

Ma gle, ja odavno unam da si ti idiot, ali je zaista teško zamisliti da bilo tko može biti baš toliki idiot.
Nastoje se industrijalizirati idiote, ne žele živjeti id turizma kako to neki ovdje u svojoj infantinoj projekciji sebi zamišljaju. Za industrijalizaciju im trebaju ili plin ili nafta.
I to je sve legitimno i normalno.
Ali ruskog plina neće biti osim na tržištu Kine, a taj plin je hrpa smeća jer doduše jeste jeftiniji od LNG-a (manje više isti plin, samo kvalitetniji ali doduše i nešto skuplji).
I šta kežeš. Europa, Kina i Japan?
Glupavim Kinezima je to sve isto, zato su njihova urbana područja najzagađenija na svijetu, Europom vladaju sveta Greta i Gretina govna, srećom pa neće dugo, a Japan kao nema nuklearnih elektrana i ima rusku kučku Angelu koja će ih zatvoriti kad joj se digne kurac ili koji već spolni organ ima.
Jesli li ti Srbin ili Rus po etničkom podrijetlu?
Ti smišljaš nevjerojatno glupe teorije i još vjeruješ da će ti ih netko uzeti za ozbiljno?
Neće, prijatelju, nema baš toliko ekstremno glupih ljudi na svijetu.
Osim Srba i Rusa.

Imaju plina iz domaćih resursa. Ima plina okolo. Stvar je u tome šta oni sad nisu visoko industrijalizirani i nemaju oštre zime šta u osnovi znači da nisu ni neko tržište i to pod uvjetom da nemaju nešto svog plina il neka susjedna zemlja pa im taj Putin niti ne triba po povodom toga.

PS: Nafta je nešto drugo. To je druga stvar. Nećemo sad o tome jer je to skroz druga tema od plina.

U travnju je Indija magično postala najveći opskrbljivač Europe naftnim derivatima

Bloomberg je objavio popis rizika recesije u različitim zemljama.

Zanimljivo je da je rizik najveći za zemlje skupine G7.

Speare Shaker wrote:

RayMabus wrote:Sad su u europodručju kamatne stope 3.5 posto al potrošnja ne pada i inflacija je i dalje jako visoka.

E, ali nema inflacije, a to zpravo najviše brine zapad.
Dobro, nije da je baš nema, ali stagnira pa čak i pada. Valjda si vidio one prve pa onda ove posljednje projekcije inflacije u EU, posebno ove za Hrvatsku.
I kaj veliš na to?
EU će propasti bez Rusije?
Ako tako misliš, nema sumnje da si potpuno lud.

Najosnovniji životni troškovi, kao što su stanovanje i komunalije, porasli su prošle godine do četiri puta brže od plata širom Evropske unije, pokazuju podaci Eurostata.
Cijena rada po satu porasla je za 4,4 posto prosječno u zemljama Evropske unije u 2022. godini, pokazuju najnoviji podaci evropskog biroa za statistiku Eurostat.

Kada se rast zarada uporedi sa stopom inflacije od 9,2 posto u EU prošle godine, proizilazi da je povećanjem plata u prošloj godini nadoknađena samo polovina poskupljenja troškova života.
Jaz između zarada i inflacije je još veći kada su u pitanju najosnovniji troškovi života: troškovi stanovanja i komunalija (18 posto imaju uio u ukupnim troškovima) su rasli četiri puta brže od plata, dok su transport i hrana (12 posto) porasli tri puta brže.
Realne zarade, koje označavaju kretanje plata u odnosu na inflaciju, pale su prošle godine u svim zemljama članicama EU za prosječno čak devet posto. Poređenja radi, stvarni profit je povećan za jedan posto, pokazuju podaci Eurostata.
Podaci Evropske centralne banke (ECB) pokazuju da su povećanja profitnih marži u 2021. i 2022. godini bila veća od povećanja jediničnih troškova rada, što znači da rast profitnih stopa ima značajniju ulogu u pokretanju inflacije.

Ugrožen životni standard

Komentirajući ove podatke Eurostata generalna sekretarka Evropske konfederacije sindikata Esther Lynch je ocijenila da su poskupljenja ugrozila životni standard zaposlenih i njihovih porodica.
“Ove brojke su još jedan dokaz da su radnici žrtve inflacije, a ne njen uzrok. Iza ovih cifara stoje stvarni ljudi koji se bore da osiguraju hranu za svoje porodice, zagriju svoje domove i čak priušte prevoz do svog radnog mjesta”, rekla je Lynch.
Dodala je da je pad životnog standarda radnika rezultat toga što kompanije, posebno one u energetskom i prehrambenom sektoru, koriste probleme sa snabdijevanjem da povećaju svoje cijene i ostvare rekordne profite.
Prema njenim riječima, “vrijeme je da političari prestanu da kažnjavaju žrtve inflacije smanjenjem plata i da se pozabave pravim uzrokom inflacije oporezivanjem viška profita”.


Eurostat: Osnovni životni troškovi četiri puta brže rasli od plata


Reka san ti da triba dignit kamatne stope u europodručju a ti mi pametuješ nešto. Evo ti eurostat pa pitaj njih.

crvenkasti wrote:Bloomberg je objavio popis rizika recesije u različitim zemljama.

Zanimljivo je da je rizik najveći za zemlje skupine G7.

U osnovi ima još jedna kategorija kojima je rizik još veći : Siromašne zemlje trećeg svijeta a koje nisu prijateljski nastrojene prema Putinu ili mu nisu jednostavno geopolitički zanimljive pa ih ignorira, pa ne dobivaju naftu,plin i žito po diskontnim cijenama nego moraju kupovat po ovim tržišnim a te cijene su skuplje.

Recesija je majka svih Hitlera i Napoleona.

Zato šta je Francuska dužna jako puno pa Italija isto itd onda njihove vlade zaustavljaju to da se dignu te kamatne stope jer onda oni moraju više plaćat dužnicima za taj kredit a čim digneš 0.5 posto to su desetine miljarda eura više koje moraju izvadit iz svog proračuna da ovima vrate dug. I onda oni to blokiraju a istovremeno inflacija guta standard građana dakle biračkog tijela.

Idemo dalje.

Ovo su porođajne muke a rađa se neki novi Hitler ili Napoleon ili tako nešta.

“Mozart financija”, kako ga nazivaju politički oponenti zbog njegove prošlosti investicijskog bankara u banci Rothschild i strasti prema klaviru, francuski predsjednik Macron opravdao je tu etiketu.

Nekoliko sati prije negoli je naredio još jednu zloporabu Ustavnog dispozitiva 49,3, kojim je izbjegao izglasavanje svoje mirovinske reforme u Donjem domu parlamenta gdje ona nije imala većinu,  objavio je svojim ministrima da su, “kako stvari stoje, financijski i ekonomski rizici preveliki”. Procijenio je da će „Francusku 3000 milijardi duga opteretiti, ukoliko kamate porastu“ (600 milijardi duga nastalo je samo temeljem njegove odluke o zaključavanju za trajanja pandemije i politike „koliko košta da košta“).

Stoga je, u „traderskoj“ maniri, vladi objasnio kako mora financijskim tržištima pružiti jamstva, kako bi im i dalje posuđivali po prihvatljivim kamatnim stopama. Prljavi posao posezanjapo jedanaesti put za člankom 49.3 povjerio je svojoj premijerki Elisabeth Borne. I to usprkos višemjesečnih rasprava, tjedana sindikalnih prosvjeda i štrajkova koji su prerasli u nacionalnu psihodramu.

 Macron je ustvrdio da je mirovinska reforma nužna, te da je člankom 49.3  branio„ zajednički interes”. Protiv koga? Oporbe i sindikata. Iako su brojni ekonomisti tvrdili da ta reforma nije nužna, da je deficit mirovinskih fondova lako riješiti: taksiranjem sve većih dividendi koje se isplaćuju dioničarima najvećih francuskih tvrtki (CAC 40), suspendiranjem mjera izuzimanja od plaćanja socijalnih davanja tim istim tvrtkama, izjednačavanjem plaća žena s muškim plaćama, ili jednostavno povećanjem plaća.

Dakle, Macronova reforma nije bila nužna: bila je ideološka. Trebala je poslužiti održanju uzdrmanog ultra-liberalnog financijskog kapitalizma koji počiva na „svetoj“ maksimizaciji profita., kojoj Macron priseže bez zadrške.

Tu predsjednikovu namjeru prvo je potvrdilo upravljanje krizom oko superprofita francuske naftne grupacije, Total Energies. U kontekstu obilježenom ratom u Ukrajini i inflacijom, dok se tisuće kućanstava pitalo kako će spojiti kraj s krajem, prošlog ljeta je ta grupacija objavila prilagođeni polugodišnji rezultat od više od 18 milijardi eura (umanjen na 10,4 milijarde nakon amortizacije „zaključane“ imovine u Rusiji). Superprofit nije ostvaren nekom genijalnom idejom menadžera i firme, nego državnom intervencijom – Macronovom odlukom da podrži antiruske sankcije.

Svejedno ta državna odluka nije profitirala državnom budžetu. Zato što je francuski predsjednik „protiv demagogije“ (obogaćeni dioničari će profit reinvestirati), predsjednik uprave Total Energies i dioničari veselo su među sobom podijelili neočekivanu dobit. Nakon toga je izbio štrajk „zaboravljenih“ djelatnika te grupacije zbog kojeg su francuske crpke za gorivo dva tjedna bile „suhe“. Macron i Borne riješili su situaciju posezanjem za drugim Ustavnim dispozitivom za upravljanjem izvanrednim situacijama.

Rekvizicionirali su radnike, odnosno štrajkače prisilili na rad kako bi deblokirali distribuciju nafte. Logično, ubrzo nakon toga, kada su sindikati pozvali na generalni štrajk, zbog Macronove namjere da godišnju rupu mirovinskih fondova od 17 milijardi plate svi djelatni Francuzi jeftinim dodatnim dvogodišnjim radom, radnici TotalEnergies našli su se u prvim redovima prosvjednika. Svi zajedno su odbili „krpati rupu“ koja je nastala najviše zbog liberalnih politika koje su rezultirale prekarizacijom rada (isprekidane karijere zbog deindustrijalizacije i neprestanih restrukturacija, zbog financijske globalizacije koja nije favorizirala rast prihoda od rada, nego od kapitala).

Jer to nije uspjela u parlamentu, ideološka borba se nastavila na ulicama francuskih metropola. U prosvjede se, pored ruralaca (Žutih prsluka), uključio široki spektar francuske urbane osiromašene srednje klase i mladih, zabrinutih da,  postupno, dvije godine po dvije, na kraju jednostavno više nikad neće uživati zasluženu mirovinu („s posla na groblje“).

Francuski „Mozart financija“, onoliko koliko nije uspješan u održavanju socijalnog mira, toliko je uspješan u „davanju jamstava“ financijašima. Zato se može pohvaliti da je ostvario stari san francuskih financijaša: „Pariz ispred Londona“.

Uistinu, prema podacima financijske agencije Bloomberg, vrijednost dionica kompanija uvrštenih na tržište francuske prijestolnice, 13. studenog 2022., po prvi put je premašila onu britansku.

Kako je Macron kao „Mozart financija“ raspustio narod

RayMabus wrote:Recesija je majka svih Hitlera i Napoleona.

Zato šta je Francuska dužna jako puno pa Italija isto itd onda njihove vlade zaustavljaju to da se dignu te kamatne stope jer onda oni moraju više plaćat dužnicima za taj kredit a čim digneš 0.5 posto to su desetine miljarda eura više koje moraju izvadit iz svog proračuna da ovima vrate dug. I onda oni to blokiraju a istovremeno inflacija guta standard građana dakle biračkog tijela.

Idemo dalje.

Ovo su porođajne muke a rađa se neki novi Hitler ili Napoleon ili tako nešta.

Nekoliko sati prije negoli je naredio još jednu zloporabu Ustavnog dispozitiva 49,3, kojim je izbjegao izglasavanje svoje mirovinske reforme u Donjem domu parlamenta gdje ona nije imala većinu,  objavio je svojim ministrima da su, “kako stvari stoje, financijski i ekonomski rizici preveliki”. Procijenio je da će „Francusku 3000 milijardi duga opteretiti, ukoliko kamate porastu“ (600 milijardi duga nastalo je samo temeljem njegove odluke o zaključavanju za trajanja pandemije i politike „koliko košta da košta“).

Stoga je, u „traderskoj“ maniri, vladi objasnio kako mora financijskim tržištima pružiti jamstva, kako bi im i dalje posuđivali po prihvatljivim kamatnim stopama. Prljavi posao posezanjapo jedanaesti put za člankom 49.3 povjerio je svojoj premijerki Elisabeth Borne. I to usprkos višemjesečnih rasprava, tjedana sindikalnih prosvjeda i štrajkova koji su prerasli u nacionalnu psihodramu.