Vrijeme za promjenu paradigme promašene ekonomske politike

Pogrešni temelji hrvatskog gospodarstva – što mijenjati?

Korona je dobra prilika da stanemo na loptu i zapitamo se jesu li politike koje smo donosili i koje donosimo najbolje za Hrvatsku, imajući u vidu naše specifičnosti, piše Ljubo Jurčić 

Korona će bez sumnje pogoditi sva gospodarstva svijeta i potaknuti društvene promjene, ali i promjene u ponašanju pojedinaca. Neka gospodarstva bit će više, a neka manje pogođena. To ovisi o razini razvijenosti i strukturi gospodarstva kao i o upravljačkim sposobnostima nositelja ekonomske politike.

Zbog razine razvijenosti, strukture hrvatskoga gospodarstva i načina kojima se do sada vodila hrvatska ekonomska politika, vjerojatno će Hrvatska spadati u skupinu najviše pogođenih zemalja, s najduljim oporavkom, usprkos zdravstvenom sustavu koji se pokazao među najbolje organiziranim, pripremljenim i najefikasnijim u borbi protiv pandemije koronavirusa. Hrvatsko gospodarstvo je zbog svoje strukture vrlo ranjivo. Proizvodnja temeljnih djelatnosti – hrane, energije, lijekova, strateških proizvoda, municije i sl. – nedopustivo je nedovoljna. Državnu bilancu, unutarnju i vanjsku, drži turizam, koji je u najvećoj mjeri izvan kontrole ekonomske politike i najosjetljiviji na sigurnosne izazove. Znatan pad prihoda od turizma, koji se predviđa zbog korone, stavit će pred velike izazove hrvatsku ekonomsku politiku i dovesti u pitanje održivost postojećeg životnog standarda koji je pri samom dnu među zemljama EU. Korona bi za Hrvatsku mogla imati neke pozitivne efekte. Prije svega, to je dobra prilika da stanemo na loptu i da se zapitamo jesu li politike koje smo donosili i koje donosimo najbolje za Hrvatsku, imajući u vidu hrvatske specifičnosti, okruženje i okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi te razinu razvijenosti koju smo ostvarili u proteklih dvadesetak i nešto godina?

Hrvatska je i prije korone imala velikih problema s gospodarskim rastom. Proteklih godina iselilo se više od 200 tisuća mladih, više od 200 tisuća fizičkih osoba je blokirano. Prema dohotku po stanovniku, mjereno paritetom kupovne moći, jedino je Bugarska u EU iza nas. Zemlje iz naše europske „tranzicijske“ grupe imaju veće stope rasta od Hrvatske. Hrvatska je tek 2019. dostigla nivo razvijenosti iz 2008. godine. Prosječna razina razvijenosti grupe tranzicijskih zemalja je oko 30% iznad 2008. godine. Od 2015. ostvarujemo pozitivne stope rasta, ali te stope nas ne približavaju ni prosjeku, a još manje razvijenijim zemljama EU. Razvijene zemlje imaju više od 35 tisuća eura po stanovniku i stope rasta oko 2%, a manje razvijene zemlje imaju ispod 20 tisuća eura, ali stope rasta veće od 3%. Prosjek EU je oko 28 tisuća eura po stanovniku, u Hrvatskoj oko 12 tisuća eura (s prosječnom stopom rasta oko 2,5%), dok Slovenija ima oko 20 tisuća eura. KUNI ODUZETA MOGUĆNOST DA BUDE POLUGA RAZVOJA Oporavak nakon 2015. najmanje je rezultat hrvatske ekonomske politike, a više vanjskih okolnosti: prethodna je kriza usporila uvoz, zbog najbolje gospodarske situacije u povijesti Europe i svijeta potražnja na svjetskom tržištu je rasla, turizam u svijetu i u Europi raste od 2010., imamo povijesno najniže cijene nafte i na koncu imamo niske kamatne stope na svjetskom tržištu. Glavni uzrok stagnacije hrvatskoga gospodarstva je propadanje hrvatske prerađivačke industrije. Razloga je za to nekoliko. Politika privatizacije nije dovoljno razvila suvremene poduzetnike, a previše su se razvili špekulanti i rentijeri. Nemamo gospodarsku strategiju i politiku razvoja, bez koje nema efikasnog i održivog korištenja nacionalnih resursa, usmjerenog tehnološkog razvoja, svrsishodne reforme obrazovanja, izgradnje optimalne gospodarske i socijalne infrastrukture. Zbog tečaja kune i tečajne politike koja je učinila i tehnološki efikasnu proizvodnju u Hrvatskoj neisplativom, uvozna je roba domaćim kupcima jeftinija, a domaća je roba skuplja i domaćim i stranim kupcima.

To je uništilo hrvatsku proizvodnju i mogućnost njezina razvoja više nego oružana agresija na Hrvatsku. Zbog dopuštanja devizne klauzule u domaćim transakcijama, hrvatskoj kuni oduzeta je mogućnost da bude poluga razvoja, ali i stabilizacije nacionalnog gospodarstva. Tu je i pogrešna struktura investicija kojom se premalo investiralo u proizvodne, a previše u neproizvodne kapacitete. Tu je i mirovinska reforma, za koju od trenutka uvođenja pa sve do danas nije bio zadovoljen ni jedan uvjet za njezin pozitivan društveni efekt. Nepripremljeno smo pristupili Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Europskoj uniji čime je domaća industrija suočena s još jačom konkurencijom, a s manjom izravnom i neizravnom potporom države. Sada imamo sličan, birokratski, a ne ekonomsko-politički pristup euru. Na koncu, imali smo potpuno pogrešan odgovor na krizu iz 2008./2009. godine. Umjesto investiranja u istraživanje i razvoj, proizvodnju, izvoz i zaposlenost, što su oznake tipičnog modela privređivanja, tijekom devedesetih i kasnije u Hrvatskoj se razvio model koji se oslanja na trgovinu, potrošnju i uvoz. Taj, atipični model privređivanja, rijetko viđen u svijetu, urušio je hrvatsko proizvodno gospodarstvo. To se nije dogodilo slučajno, već je rezultat makroekonomskih politika. Zbog tih politika, u Hrvatskoj se ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti. Hrvatska nema, niti je ikada donijela, strategiju nacionalnog razvoja, ni strategiju gospodarskog (industrijskog) razvoja kao temeljnu ekonomsku politiku. Druge dvije temeljne politike, politika monetarnih i javnih financija, svjesno ili slučajno, usmjerene su prema „financijalizaciji“ hrvatskog ekonomskog sustava čiji su ciljevi visoka profitabilnost financijskog sektora, bez velikog razvojnog utjecaja na proizvodni sektor. Hrvatska monetarna politika i politika javnih financija svjesno ili slučajno potpomažu financijalizaciju, a ne gospodarski razvoj.

Hrvatska je mala i otvorena zemlja u kojoj se svjetske cijene preko tečaja nacionalne valute prenose na domaće tržište. Potkraj 1993. godine netko je odredio i „čvrsto zakucao“ tečaj današnjeg eura (tada njemačke marke) tako nisko da najveći dio hrvatske proizvodnje, kad promijeni euro za oko 7,5 kuna, nije mogao platiti svoje troškove proizvodnje. To je puno više uništilo hrvatsku proizvodnju nego oružana agresija na Hrvatsku. Agresorske granate nisu mogle dosegnuti svako hrvatsko poduzeće, ali tečaj jest. Taj smrtonosni „tečajni zagrljaj“ zadavio je najveći dio hrvatske industrije, a danas je najveća prepreka isplativosti proizvodnje u Hrvatskoj. Neke djelatnosti i poduzeća mogli su neko vrijeme preživjeti, ako im je država iz proračuna dala subvenciju kako bi pokrili troškove iznad prihoda koje im je odredio tečaj. Manji broj kompanija mogao je preživjeti nekoliko godina ako je na početku s tim tečajem mogao pokriti troškove proizvodnje. Međutim, kako su zbog tranzicije, stare tehnologije, troškova prilagođavanja novim tržištima (na kojem su već postojali uigraniji i moćniji igrači), a i zbog znatnih troškova Domovinskog rata, troškovi proizvodnje svima u Hrvatskoj rasli, tako su vrlo brzo troškovi prerasli iznad 7,5 kn po euru prihoda i bacili ih u stečaj. Ova katastrofalno niska razina i čvrstina tečaja rodila je „nove čarobne ekonomske ideje ekonomskih genijalaca“ za povećanje konkurentnosti hrvatske proizvodnje. Prva je bila pritisak na smanjenje plaća, iako su hrvatske plaće na samom dnu EU, a uvozimo proizvode iz EU koje i mi znamo i možemo proizvesti i gdje se oni proizvode uz tri puta veće plaće. Druga „čarobna politika“ je smanjenje poreza i parafiskalnih davanja kako bismo time „stisnuli“ troškove proizvodnje ispod 7,5 kn po euru prihoda. Sljedeća ideja je da se proizvođačima trebaju smanjiti cijene sirovina i energije; da se za novozaposlene ne plaćaju doprinosi i sto drugih nevjerojatnih i čudesnih politika, samo da se ne preispituje i ne dira njegova svetinja tečaj! Naravno, i kad bi se sve to napravilo, to ne bi bilo dovoljno da se „nadoknadi“ razlika između postojećeg i normalnog „uravnoteženog“ tečaja.

Jedan od prijedloga, vrlo "pametnih", povećanje je ulaganja u istraživanje i razvoj u situaciji kad poduzetnici imaju problem i s pokrivanjem tekućih troškova proizvodnje. Svi ti „pametni“ prijedlozi imaju efekt isisavanja nacionalnog dohotka Hrvatske. Najbolja zaštita fiksno (u našem slučaju i prenisko) određenog tečaja je devizna klauzula. Tim kukavičjim jajem koje je netko podmetnuo Hrvatskoj uvukao je hrvatski narod u ugovore s deviznom klauzulom (a deviza nije bilo ni sto svjetlosnih godina blizu) i doveo ga u situaciju da brani postojeći tečaj i tečajnu politiku. Ljudi, naravno nisu znali da su uvedeni u devizne transakcije u kojima im je kreditna rata relativno niska, ali da će najveći broj njih izgubiti posao i plaću zbog takve tečajne i kreditne politike. Danas je to poznato kao problem švicarskog franka a posljedica je više od 200 tisuća blokiranih. Sljedeća politika „financijalizacije“ hrvatske ekonomije je uvođenje drugog mirovinskog stupa, za čije uvođenje nikad nije zadovoljen ni jedan uvjet za njegove pozitivne efekte za hrvatsko gospodarstvo i društvo. Njegovo uvođenje rezultiralo je povećanjem deficita u postojećem mirovinskom sustavu i državnom proračunu te povećanjem hrvatskog javnog duga iznad 100 milijardi kuna (više od 25%). Hrvatska je tako sama sebe gurnula u prekomjerni deficit i makroekonomske neravnoteže. Zbog toga su joj nametnuta tvrda ograničenja kad je riječ o javnoj potrošnji. Drugi mirovinski stup je neizravno ograničio i ulaganje u razvoj i dodatno pogurao iseljavanje dijela najpotrebnijih i najobrazovanijih radno sposobnih mladih ljudi. „Štednja“ za budućnost u drugom mirovinskom stupu je najvećim dijelom (više od 70%) završila u financiranju (uz kamatu) deficita proračuna, koji je nastao baš zbog formiranja drugog mirovinskog stupa. Vrhunac ekonomije! Tko ima korist od tih čudnih politika? Hrvatska zasigurno ne!

Nisko određeni tečaj čini stranu robu jeftinijom na domaćem tržištu, a domaću robu skupljom i na domaćem i na stranom tržištu, zbog čega ne začuđuje činjenica da je robni uvoz gotovo 10 milijardi eura veći od robnog izvoza, a Hrvatska ima najmanji udio izvoza u bruto domaćem proizvodu od svih usporedivih zemalja. Tečaj je utjecao i na strukturu investicija i na kreiranje novih radnih mjesta. U razdoblju od 2002. do 2012. godine od ukupnih investicija samo je oko 12% otpadalo na prerađivačku industriju, a taj udio kod drugih, brže rastućih tranzicijskih zemalja iznosi od 25% do 40%. Uz tako male investicije u proizvodnju ne može se očekivati ni porast domaće proizvodnje, robnog izvoza niti broja radnih mjesta. Iako su trgovački objekti puno jeftiniji nego proizvodni, približno isti udio u investicijama imala je trgovina – šoping-centri (oko 11%). Domaća proizvodnja i nije potrebna ako smo napravili uvoz puno profitabilnijim. Nizak tečaj, šoping-centri, veliki uvoz i mali izvoz, gušenje domaće proizvodnje, smanjivanje zaposlenosti u prerađivačkoj industriji čvrsto su povezani dijelovi ekonomskog sustava izgrađenog ekonomskim politikama. Takav sustav stvorio je uvjete u kojima se u Hrvatskoj ne isplati razvijati, investirati, proizvoditi, raditi i izvoziti. To je gotovo potpuno urušilo hrvatsko proizvodno gospodarstvo i njegovu strukturu. 

“REZANJE” JE SAMO KRPANJE LOŠE POLITIKE 

Ekonomsko-politička posljedica takvih politika je isisavanje nacionalnog dohotka. Isti oni koji su kreirali ili zagovaraju takvu politiku, za prikrivanje štetnosti takve politike naglašavaju problem javne uprave i korupciju. Točno je da su to problemi, ali veći dio tih problema je više posljedica prije spomenutih politika, a ne uzrok hrvatske stagnacije.

Tržišno gospodarstvo funkcionira, ako funkcionira mehanizam cijena. Cijene su kralj na tržištu! Niskim fiksiranjem tečaja i deviznom klauzulom taj je mehanizam blokiran i tržište je isključeno. Zbog toga svaki čas u gospodarstvu izviru problemi, a kako je ekonomska politika blokirala tržni mehanizam, mora izravno intervenirati, uza sve negativne posljedice takve intervencije, najčešće s negativnim ishodom. Korona će nanijeti velike štete hrvatskom gospodarstvu, ali ni približno onoliko koliko je nanijela dosadašnja ekonomska politika. Možda će korona potaknuti politiku da se ozbiljno upita zašto Hrvatska gospodarski tone prema dnu EU. Bez kvalitetnog odgovora na to pitanje, teško ćemo se oporaviti od koronakrize. Jedine reforme koje mogu pomoći Hrvatskoj su reforme dosadašnjih politika: monetarne i politike javnih financija te izrada gospodarske politike i njihova usklađenost s jasnim ciljevima: rast hrvatske proizvodnje, „prirodna“ struktura nacionalnog gospodarstva, puna zaposlenost i rast izvoza. Time bi se u Hrvatskoj stvorili uvjeti za isplativost investiranja, proizvodnje, zapošljavanja i izvoza. Samozavaravanje je i iluzija da se to postiže rezanjem i rasterećenjem gospodarstva.

To je samo krpanje lošeg sustava. Za izradu reformskih politika treba imati organizirano znanje na jednoj strani te političku sposobnost i odlučnost na drugoj. Sve do sada promovirane reforme nemaju apsolutno nikakve veze s pravim reformama, pogotovo onima koje su potrebne Hrvatskoj. Da bi uspješno i u što kraćem roku izišla iz krize, u kojoj je bila i prije pandemije, Hrvatska mora kreirati politike kojima će razvijati „pravilnu“ i poželjnu hrvatsku gospodarsku strukturu i njome efikasno upravljati u okviru EU i globalnog gospodarstva. Nadajmo se da će Hrvatska uspjeti napraviti takvu ekonomsku politiku.


Slabosti ekonomske politike
1. Nemamo gospodarsku strategiju, bez koje nema održiva korištenja resursa, tehnološkog razvoja, reforme obrazovanja... 
2. Tečaj kune i tečajna politika učinili su i tehnološki efikasnu proizvodnju u hrvatskoj neisplativom, domaća je roba preskupa 
3. Struktura investicija je pogrešna, premalo se investiralo u proizvodne, a previše u neproizvodne kapacitete 
4. Hrvatska monetarna politika i politika javnih financija potpomažu financijalizaciju, a ne gospodarski razvoj 
5. Uvođenje drugog mirovinskog stupa rezultiralo je povećanjem deficita u mirovinskom sustavu i državnom proračunu te povećanjem javnog duga


https://www.vecernji.hr/biznis/pogresni-temelji-hrvatskog-gospodarstva-sto-mijenjati-1402693

Btw, ovaj odvjetnički dvojac u pozadini, Prodanović & Sloković najkompetentniji su i najpozvaniji za pisanje udžbenika novije hrvatske povijesti. Kakav Jakovina, Goldsteini i drugi.

vidio sam auto Ljubo Jurčić i prestao čitati.

AssadNaPodmornici wrote:vidio sam auto Ljubo Jurčić i prestao čitati.

A i inače imamo stručnjaka na bacanje    "Struka" je ionako smokvin list za odluke koje se donose negdje drugdje.

Bez promjene paradigme nema nam spasa, dosadašnja ekonomska politika proizvodi samo sustavno siromaštvo i propale generacije bez budućnosti.

AssadNaPodmornici wrote:vidio sam auto Ljubo Jurčić i prestao čitati.

  ljubo ti je kolega, nemoj tako

Hrvatska

GOSPODARSTVO NA KOLJENIMA

UGLEDNI EKONOMIST: ‘Pad će biti veći; Bojim se da je nada u punjenje proračuna putem turizma na staklenim nogama’; Otkrio što nam treba



Hrvatska

GOSPODARSTVO NA KOLJENIMA

UGLEDNI EKONOMIST: ‘Pad će biti veći; Bojim se da je nada u punjenje proračuna putem turizma na staklenim nogama’; Otkrio što nam treba

Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL Autor: Đurđica Klancir 07:04 19.05.2020

S ekonomistom dr. Vladimirom Čavrakom razgovarali smo o ekonomskoj krizi uzrokovanoj koronavirusom i učinkovitosti mjera koje donosi hrvatska Vlada: ‘Mjere odgode ili moratorija nisu rješenje nego odgoda problema; fokus treba usmjeriti na – dan poslije…’

Dr. Vladimir Čavrak, profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, predavač na katedri za Makroekonomiju i gospodarski razvoj, još početkom koronakrize objavio je stručan članak pod nazivom “Makroekonomija krize COVID-19 i kako pristupiti njezinu rješavanju” koji je zaključio vrlo konkretnim preporukama: “Da bi se spriječio velik pad BDP-a i depresija L-oblika, nužno je veoma brzo poduzeti sveobuhvatni policy mix makroekonomskih mjera posebno monetarne i fiskalne politike. Ali zbog kompleksnosti, dubine i specifične vremenske distribucije depresije nužno je makroekonomski set mjera istovremeno kombinirati s mjerama iz područja financijske regulacije, socijalnog osiguranja, industrijske politike i trgovinske politike.”


NET.HR: S obzirom na to da je vaš znanstveni članak pripremljen potkraj ožujka, možete li nam reći – ima li danas naznaka da su u Hrvatskoj pokrenuti ti mehanizmi koje predlažete?


ČAVRAK: Mehanizmi monetarne, fiskalne i socijalne politike djelomično su pokrenuti dok se mehanizmi industrijske i trgovinske politike kao ni politike financijske regulacije do sada nisu pokrenuli, a nema ni naznaka da će se uskoro i pokrenuti. Odgovori fiskalne i monetarne politike samo su djelomično ublažili negativnu recesijsku amplitudu dok su obuhvatnije mjere socijalne politike zapravo izostale.

Za razliku od ovih kratkoročnih mjera, dugoročne mjere industrijske i trgovinske politike nisu došle na dnevni red a one su u ovoj prilici čak i važnije. Zašto? Pa zato jer su slomljeni globalni lanci proizvodnje i opskrbe što je usporilo ili čak prekinulo suvremene globalizacijske procese te potaknulo izolacionističke politike ekonomskog nacionalizma širom svijeta. Posvuda se već ocjenjuje stupanj samodostatnosti u strateškim proizvodnjama, posebno hrane i lijekova. To znači da će se nakon ove pandemije globalni ekonomski tokovi značajno izmijeniti. Svjetska ponuda i potražnja će se restrukturirati, a izvozna potražnja za hrvatskim proizvodima vjerojatno više neće biti ista kao prije. Kriza je preko noći promijenila neke sektore u koje je u rekordnom roku ušla nova tehnologija za čiju primjenu je potrebna infrastruktura u čijoj izgradnji Hrvatska zaostaje (širokopojasne internetske veze). Neki će proizvodi i usluge nestajati brže nego prije krize, a pojavljuje se potražnja za potpuno novim proizvodima i uslugama. To znači da “dan poslije” krize na održivi rast i razvoj mogu računati zemlje koje uspiju razviti i održati novu infrastrukturu, koje će imati sposobnost generiranja novih proizvoda i usluga, novih tehnologija, organizacijskih i upravljačkih vještina. Za opstanak u takvom svijetu morate imate veliki kapacitet za inovacije, morate imati politiku pametnih strukturnih promjena i politiku javnih i privatnih investicija fokusiranih na razvoj takvih kapaciteta.

NET.HR: Na više mjesta u svom znanstvenom radu naglašavate da je ova kriza jedinstvena u cjelokupnoj povijesti ekonomskih kriza. Je li ta njezina jedinstvenost otežala i posao ekonomistima u definiranju “najboljih rješenja” – jer nema primjera na kojima se učilo?

ČAVRAK: Ova kriza je za ekonomiste također veliki izazov. Ekonomisti su poznati po dogmatizmu jer teško odustaju od svojih ideja čak i kada ih empirija potpuno demantira. Posljednja svjetska financijska kriza 2008. i kriza eura dovele su u pitanje mnoge aspekte takozvanog neoliberalnog ekonomskog programa, ali kao što i sami vidite, kod nas su oni i dalje mainstream. Dakako, u svijetu je nešto drugačije, ali do nas te ideje dolaze uvijek sa pet do 10 godina kašnjenja.


Ekonomisti u svijetu su razvili brojne akademske mreže i ubrzano tragaju za inovativnim i primjerenim rješenjima od kojih su mnoga već u primjeni u njihovim zemljama. Hrvatski ekonomisti se nisu uspjeli okupiti na nekoj akademskoj zajedničkoj platformi traženja boljih rješenja. Istupaju uglavnom individualno sa zastarjelih pozicija keynesijanizma ili neoliberalizma, a hrvatska vlada je i u ovoj krizi odlukom o ljetnim izborima dala prioritet političkom iznad ekonomskog pa u tom razdoblju ozbiljne ekonomske rasprave ne treba očekivati.


NET.HR: U ovom trenutku za hrvatsko gospodarstvo je nekoliko međunarodnih institucija već plasiralo prilično različite prognoze, od pada od devet posto koji najavljuje MMF do EBRD-a koji najavljuje i brz oporavak… Kakva su vaša očekivanja? Može li se na temelju sadašnjih pokazatelja uopće donositi zaključke što čeka hrvatsko gospodarstvo do kraja 2020. ili tijekom 2021.?



ČAVRAK: Sve su te procjene zasnovane na podacima s početka godine i na prvim danima krize. Danas imamo već ozbiljne korekcije tih procjena koje upućuju na puno veće postotke pada. Precizne procjene nisu moguće jer dok nema cjepiva ili lijeka opasnost ponavljanja epidemije je latentna. Općenito sve institucije očekuju da će ova kriza biti dublja i dugotrajnija od dvije najveće u povijesti pa zapravo nije ni važno hoće li neka procjena biti za koji postotak veća ili manja.



S obzirom na to, mislim da fokus treba, umjesto na dubinu i vrijeme trajanja krize, usmjeriti na “dan poslije”, odnosno na odgovore na pitanje koje će promjene u nacionalnom i svjetskim gospodarstvima kriza donijeti i kako ubrzati procese strukturnih i drugih promjena da se bolje funkcionira u tim sigurno novim i drugačijim uvjetima.


NET.HR: Koji bi bili ključni potezi za “dan poslije”?



ČAVRAK: Treba analizirati lance proizvodnje i opskrbe i koncentrirati se na pametnu specijalizaciju poduzeća i regija. Treba osmisliti veći program javnih i poticanja privatnih investicija u strukturnu tranziciju ka naprednim tehnologijama, zelenom i kružnom gospodarstvu. O tome je pisala i Europska komisija u svom posljednjem izvješću za Hrvatsku. Svemu navedenom treba prilagoditi fiskalnu i monetarnu politiku.


NET.HR: Kako vi ocjenjujete dosadašnje mjere hrvatske vlade? U mnogim elementima su vrlo slične mjerama iz većine zemalja EU-a, ali bilo je i nekih specifičnosti: primjerice, “nediranje” banaka…



ČAVRAK: Općenito sam o tome već nešto rekao. Te su mjere dotakle samo neke segmente važne za preživljavanje nekih građana i poduzeća u kratkom roku. Pri tome mjere odgode ili moratorija nisu rješenje nego odgoda problema koji će nakon isteka moratorija ekspandirati i tek tada će se vidjeti pravi domet tih mjera. Što se tiče banaka, one dugoročno u Hrvatskoj uživaju prilično veliku zaštitu što im osigurava dobre profitne marže. HNB se nije odvažio na veće iskorake u odnosu na dosadašnju monetarnu politiku, a kreditnu politiku je u potpunosti prepustio profitnom interesu banaka. Budući da su banke u inozemnom vlasništvu valja posebno razmisliti o rizicima prelijevanja krize iz Italije na naše financijsko tržište kao i na opasnost “bijega kapitala” što može dugoročno umanjiti naš potencijal rasta.


NET.HR: Što kažete na forsiranje Vlade da se “otključa” turizam i nadu da ova turistička sezona ipak može napuniti budžet? Koliko će ta izrazita ovisnost o turizmu hrvatsku verziju ekonomske borbe s koronavirusom učiniti specifičnom?



ČAVRAK: Bojim se da je nada u punjenje proračuna putem turizma na staklenim nogama. Koliko vidim, neke europske zemlje su već donijele odluku da neće otvarati granice do 15. lipnja, a to znači da njihovi građani nemaju sigurnost planirati odmor u drugim zemljama. Njemačke turističke agencije objašnjavaju Nijemcima da je sada prilika da bolje upoznaju svoja baltička odmorišta pa mi se čini da će većina europskih međudržavnih putovanja biti odložena za bolja vremena.

To će nas zasigurno osvijestiti o rizicima politike forsiranja turizma. A što se tiče veličine sektora turizma, to samo po sebi nije problem nego je veći problem u zanemarivanju potrebe razvoja drugih sektora osobito domaće poljoprivrede, prehrambene industrije i razvoja modernih tehnologija u svim sektorima.


NET.HR: U svome radu spominjete nemogućnost pristupa podacima, pokazateljima – da biste preciznije analizirali situaciju u Hrvatskoj. Stječe se dojam da ste lakše došli do podataka iz drugih zemalja EU-a nego iz Hrvatske. Kako je moguće da hrvatske institucije tako nevoljko surađuju s vama znanstvenicima?



ČAVRAK: Pa pogledajte što je u ovih gotovo tri mjeseca objavljivao Državni zavod za statistiku. Neki dan je objavio najnovije podatke o transportu u prvom tromjesečju. Oni nastavljaju objavljivati podatke po kalendaru prije krize i ne pada im na pamet da ubrzaju objavu bilo kojeg aktualnog podatka za mjesece ožujak ili travanj pa da imamo analitičku osnovu za dobre analize. Ako želite koristiti podatke FINA-e morate ih, bez obzira što ih koristite u znanstvene svrhe i za opće dobro, posebno platiti. Slično je i s ostalim javnim tijelima koja ažuriraju podatke s velikim kašnjenjem, a mnogo važnih podataka je općenito nedostupno. Osobno imam užasno loša iskustva i s ogluhom javnih tijela u vezi pristupa informacijama pri čemu se institucija Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske pokazala potpuno neučinkovitom. Neke informacije od javnih tijela nisam uspio dobiti ni nakon dvije godine čekanja.

https://net.hr/danas/hrvatska/ugledni-ekonomist-otkriva-za-net-hr-bojim-se-da-je-nada-u-punjenje-proracuna-putem-turizma-na-staklenim-nogama/

melkior wrote:
NET.HR: Koji bi bili ključni potezi za “dan poslije”?



ČAVRAK: Treba analizirati lance proizvodnje i opskrbe i koncentrirati se na pametnu specijalizaciju poduzeća i regija. Treba osmisliti veći program javnih i poticanja privatnih investicija u strukturnu tranziciju ka naprednim tehnologijama, zelenom i kružnom gospodarstvu.

već vidin sjednicu vlade, sidu za stolon i koncentriraju se