Sirijski kršćani slave

Asirske i armenske kršćanske Sootoro milicije su uz vladine snage, a pridružuju im se i Kurdi, koji su ipak odlučili preživjeti i ostati usvojim domovima, čak i ako se budu morali odreći snova o „državi u državi“ unutar granica Sirijske Arapske Republike

AINA

Hriscanske milicije sirija
FOTO: Kršćanske provladine milicije na sjeveroistoku Sirije

Jeste li vidjeli? Kurdi su shvatili da će izgubiti sve i dogovorili su se s vladom. Nije sve izgubljeno”, rekao je u razgovoru s talijanskim novinarima portala Inside Over monsinjor Jacques Behnan Hindo, sirijski katolički nadbiskup emeritus Hasaké-Nisibija, glasa gotovo slomljenog emocijama.
„Čuli smo se dan ranije, nedugo nakon zadnjeg turskog napretka, dok su islamistički militanti udarali tijela likvidiranih civila i klicali Islamskoj državi. Svi su se bojali da Recep Tayyip Erdogan može nesmetano napredovati u Siriji“, rekao je novinar Matteo Carnieletto koji je razgovarao s nadbiskupom Hindom.

“Ovo je pravi zemljotres. Za nekoliko tjedana više od dva milijuna ljudi moglo bi stići u sjevernu Siriju. Među njima su i obitelji džihadista povezanih s Muslimanskim bratstvom koje se bori protiv Kurda i čiji su se militanti posljednjih godina već borile oko Damaska. Za kršćane će to biti smrt i krvoproliće“, izjavio je sirijski kršćanski biskup Hasake.

S punim pravom, jer je od oko 14 000 boraca koje je naoružala i pripremila Ankara većina bila u redovima islamističkih milicija Muslimanskog bratstva ili „kalifata“. Sada se zovu „Sirijska nacionalna vojska“.

Noćna mora kršćana Sirije je da bi Erdogan mogao stvoriti svojevrsni sultanat na sjeveru zemlje.

Traži
Sirijski kršćani slave, a crkvena zvona na sjeveru pozdravljaju dolazak vladinih snaga
ISIS ISIL kalifat FSA
N. Babić
15. 10. 2019.
11komentara
“Jeste li vidjeli? Kurdi su shvatili da će izgubiti sve i dogovorili su se s vladom. Nije sve izgubljeno”, rekao je u razgovoru s talijanskim novinarima portala Inside Over monsinjor Jacques Behnan Hindo, sirijski katolički nadbiskup emeritus Hasaké-Nisibija, glasa gotovo slomljenog emocijama.
„Čuli smo se dan ranije, nedugo nakon zadnjeg turskog napretka, dok su islamistički militanti udarali tijela likvidiranih civila i klicali Islamskoj državi. Svi su se bojali da Recep Tayyip Erdogan može nesmetano napredovati u Siriji“, rekao je novinar Matteo Carnieletto koji je razgovarao s nadbiskupom Hindom.

“Ovo je pravi zemljotres. Za nekoliko tjedana više od dva milijuna ljudi moglo bi stići u sjevernu Siriju. Među njima su i obitelji džihadista povezanih s Muslimanskim bratstvom koje se bori protiv Kurda i čiji su se militanti posljednjih godina već borile oko Damaska. Za kršćane će to biti smrt i krvoproliće“, izjavio je sirijski kršćanski biskup Hasake.

S punim pravom, jer je od oko 14 000 boraca koje je naoružala i pripremila Ankara većina bila u redovima islamističkih milicija Muslimanskog bratstva ili „kalifata“. Sada se zovu „Sirijska nacionalna vojska“.

Noćna mora kršćana Sirije je da bi Erdogan mogao stvoriti svojevrsni sultanat na sjeveru zemlje.


“Rizikujemo republiku kojom vlada Muslimansko bratstvo”, kaže monsinjor Jacques Behnan Hindo.

Ipak, izgleda da se situacija radikalno promijenila kada su Kurdi i vlada Bashara Al-Assada postigli sporazum, za javnost zasad čisto vojni, zahvaljujući posredovanju Rusije. Vladine trupe već su stigle do sjevera zemlje i ušle u Manbij, opkolile stari “glavni grad” ISIL-a, Raqqu, te preuzele kontrolu nad gradovima Tel Tamer, Ain Issa, Tabqa i na sjeveroistoku Sirije. Kršćani i Kurdi im predaju upravu u gradovima Qamishli i Hasaka, a vladine snage su došle čak do pograničnog grada s Irakom Al Ya’rubiya i istaknule sirijsku zastavu u centru naselja.

Osam godina su sirijska vlada i Kurdi bili na suprotnim stranama barikade. Kršćani koji su živjeli pod kurdskom vlašću nisu imali lagodan život, kao što objašnjava monsinjor Hindo.

„S njima sam uvijek razgovarao, htjeli su buduće generacije dovesti u rizik samo kako bi stvorili autonomnu državu. 2015. kurdski snajper je pucao 30 centimetara iz moje glave i znate zašto? Bilo je to zastrašivanje. Htjeli su mi reći da moram ušutjeti”, rekao je nadbiskup Hindo.

Još uvijek postoje mnoge razlike između vlade i Kurda.

“Kurdi žele autonomnu regiju, kao u Iraku, ali Assad želi ujedinjenu zemlju, iako u različitosti. U Sočiju sam tražio da se ne koristi riječ „manjina“, jer smo svi sirijski građani. Stranke mogu biti većina ili manjina, ali ne Sirijci“, dodao je.

Prema monsinjoru Hindu, Turci će ostati na teritorijima koje već kontroliraju, ali se neće usuditi ići tamo gdje su prisutni vladini vojnici. Jedina moguća alternativa, barem za sada, je izbjegavanje nove eskalacije nasilja.

Asirska agencija AINA izvještava da su prije dva dana crkvena zvona odjekivala ravnicama sjeveroistočne Sirije, upozoravajući seljane da potraže utočište od nadolazećih zračnih napada. To je bilo prvi put u cijelom stoljeću da su kršćanske zajednice u regiji bile prisiljene bježati od turskog napada.

Sirijski Asirci i Armenci sjeveroistočne Sirije podijeljeni su u osjećajima prema kurdskom Sirijskom demokratskom vijeću, koje je preuzelo kontrolu nad područjem nakon poraza ISIL-a. Ali su ujedinjeni u mogućem ratu između Turske i Kurda, koji sada počinje pustošiti njihovu domovinu.

“Žele završiti posao započet prije stotinu godina u Sejfu”, rekao je Bassam Ishak, koristeći izraz na sirijskom jeziku za genocid nad kršćanima 1915. godine u današnjoj Turskoj.

“Postoji solidarnost među sirijskim i asirskim političkim strankama u osudi napada zbog jedne povijesti, zbog jedne stvari i jer nitko ne želi vidjeti susjednu zemlju da napada njihove domove i natjera ih na bijeg”, dodao je.

Bassam Ishak, diplomat sirijsko-asirskog porijekla, rekao je da su starosjedilačke kršćanske etničke skupine nekada predstavljale trećinu stanovništva sjeveroistočne Sirije, ali su mnogi napustili domove tijekom dvadesetog stoljeća. Danas nema pouzdanih statistika, ali Ishak procjenjuje da je u regiji ostalo samo četrdeset ili pedeset tisuća sirijsko-asirskih državljana.

U veljači 2015. godine ISIL je napao dolinu Khabur uništavajući crkve i uzevši stotine sirijsko-asirskih talaca. Prema Institutu za asirsku politiku, kampanja je trebala “učinkovito okončati prisutnost asirske prisutnosti u regiji Khabur”.

“Za Asirce se povijest ponavlja, iznova i iznova. Ta spoznaja je strašna za ljude koji su iskusili neizmjerne patnje i još uvijek su pod utjecajem trajnih posljedica događaja iz 1915. godine”, rekla je Reine Hanna, direktorica Instituta za asirsku politiku.

Prema izvještajima turskih medija, turska vojska je u drugoj fazi operacije planirala zauzeti Hasaku, ali je grad sada u rukama vladinih snaga. Urbana područja Qamishlija su izvan prijavljenog plana, ali turski zračni napadi i artiljerijska vatra pogodili su asirske četvrti unutar grada.

“Stambeni dio koji su bombardirali mješavina je Kurda i kršćana, ali oni su trebali znati da ima kršćanskog stanovništva. Oni žele da kršćani napuste Qamishli”, rekao je.

Armenska vlada oštro je osudila tursku operaciju.

“Pitanje odnosa Kurda i Sirijaca je komplicirano. Istina je da su i neki Kurdi igrali veliku ulogu u genocidu 1915. godine, ali danas postoje Kurdi koji su to priznali i javno je izvinuli za svoje zločine”, izjavio je David Vergili, član Europske zajednice Asiraca.

Ipak, mnogi sirijski Asirci i Armenci, dvije najveće kršćanske zajednice u tom dijelu Sirije, ne podržavaju kurdski projekt i ne vide puno razloga da vjeruju Kurdima.

“Kurdske vlasti dosljedno su negirale prava kršćana i pokušale to prikriti od tiska i skupina za ljudska prava. Asirski novinari, istraživači i obični civili riskiraju svoje živote ako se usude izvještavati o stvarnosti Asirca u regiji”, navodi se u izjavi Asirskog političkog instituta koji osuđuje uhićenje novinara Soulemana Yuspha.

“Ni u jednom trenutku američka vlada nije vodila bilo kakvu politiku u Siriji koja je na bilo koji način uzela u obzir potrebe kršćana. Nažalost, danas vidimo rezultat toga. Sada je prekasno za promjenu smjera”, rekla je stanovnica Qamishlija Hanna za američki časopis National Interest

https://www.logicno.com/politika/sirijski-krscani-slave-a-crkvena-zvona-na-sjeveru-pozdravljaju-dolazak-vladinih-snaga.html

Koga briga za 40-ak tisuća sirijskih kršćana na sjeveroistoku Sirije ?!?!?!?

Vlade u Damasku...

Mimoilaze se Sirijska vojska i Američka na cesti... :))))

mutava baštarda wrote:Vlade u Damasku...

Ok.

Ostale boli kurac.

Bitno je da se oni rokaju a mi sad navijamo za Erdogana tako da se još više zapetlja.

http://www.novosti.rs/vesti/planeta.299.html:824360-Kurdi-uzvracaju-udarac-Povratili-Ras-al-Ajin-i-krenuli-u-napad-na-Tel-Halaf

Bolje Islam nego pravoslavci.

crvenkasti wrote:Bolje Islam nego pravoslavci.

Nisu to tamo pravoslavci nego istočne crkve.

https://en.m.wikipedia.org/wiki/Assyrian_people

Članak u The New York Times, 27.03.1915.
Genocid nad Asircima je naziv događaja iz 1915. - 1916. kojim su mladoturci na području koje predstavlja istok današnje Turske pobili i raselili veliki broj Asiraca (Ajsora); posljedično je s tog područja - na kojem je do tada živjela većina asirskog naroda - Asiraca praktično nestalo.
Genocid nad Asircima se odvijao u isto vrijeme, na istom području, s istim ciljevima i uz korištenje istih agresivnih metoda, kao poznatiji Genocid nad Armencima.[1]
Objektivni cilj velikog genocida je bilo nastojanje mladoturaka - koji su ovladali Turskom i poslije je držali pod svojom vlašću skoro stoljeće - da stvore homogeno tursko nacionalno područje, te da spriječe prodor Rusije sa područja Kavkaza (odakle je Turska vlast već bila potisnuta u ranijim desetljećima) prema Sredozemnom moru - a preko područja istoka današnje Turske kojega su u velikoj mjeri nastanjivali kršćanski Armenci i Asirci; te gdje su k tome veliki dio preostalog stanovništva činili ne-turski Kurdi (tijekom I. svjetskog rata su Turci deportirali također i oko 700.000 Kurda, od kojih je vjerojatno polovina pomrla[2]). Stoga je pokrenuta velika deportacija etnički ne-turskog stanovništva s tih područja prema područjima Otomanskog carstva na istoku uglavnom nastanjenom Arapima, za čije su održavanje u sastavu Turske mladoturci bili manje zainteresirani.

Zemljovid genocida nad Asircima. Karmin kružićem označeni su gradovi gdje su počinjeni genocidi, tamnozelenim gradovi u koji su se sklonile izbjeglice, modrim ostali veći gradovi. Ružičasto je označeno područje gdje je bilo koncentrirano asirsko, sirjačko i kaldejsko stanovništvo.
Genocid je obuhvaćao i znatan broj manjih i većih masakara, koji su izazivali strah potreban da se prisili stotine tisuća ljudi na deportaciju. Deportirano stanovništvo je povodom deportacije lišeno praktično cjelokupne imovine, te je bilo izloženo raznim zlostavljanjima. Na odredištima ih uglavnom nije čekala opskrba hranom, te je veliki dio - vjerojatno većina - deportiraca pomrla od gladi i bolesti. Kako su ratne operacije tijekom I. svjetskog rata tekle, na udaru teških progonstava koje su poduzimale turske snage i lokalne snage sastavljene od Kurda našli su se i Asirci na području današnjeg Iraka i Sirije (koja su područja to vrijeme bila dijelom Otomanskog carstva); također i u dijelu Irana kojega su tijekom rata bile okupirale turske snage.
Asirci su se tijekom I. svjetskog rata pokušavali vojno organizirati, uz stanovitu pomoć ruske vojske, ali su samo rijetko uspijevali formirati vojne jedinice dovoljno snažne za otpor turskoj vojsci.
Primjerice je u turskoj pokrajini Diyarbakir smanjen broj Asiraca sa 100 tisuća prije I. svjetskog rata na 28 tisuća 1918. godine(istovremeno je broj Armenaca u toj pokrajini smanjen sa 72 tisuće na 3 tisuće).[3]
U narednom razdoblju, u Turskoj su nastavljeni zločini kojima se preostale Asirce nastojalo ukloniti iz te države. Na području današnje Turske, gdje je do 1915. godine živjela većina Asiraca (narod koji danas broji oko 4,5 milijuna pripadnika rasijanih širom svijeta) živi danas do 30.000 Asiraca.
Uslijed genocida započetog tijekom I. svjetskog rata, broj Asiraca na Bliskom istoku smanjen je za preko polovicu: sa oko 670.000 na 275.000. [4] Oko pola Asiraca do najnovijeg vremena je ostalo na preostalom dijelu svojeg povijesnog etničkog prostora (oko 15.000 u Armeniji, oko 700.000 u Siriji, oko 800.000 u Iraku, 80.000 u Iranu); preostali dio živi u brojnoj dijaspori, koja je potaknuta genocidom iz 1915.-16.: Australija, Austrija, Azerbajdžan, Belgija, Brazil, Kanada, Cipar, Francuska, Njemačka, Grčka, Italija, Libanon, Nizozemska, Novi Zeland, Rusija (Europa), Švedska, Švicarska, Turska (Azija), UK, SAD.
Uslijed aktualnih ratnih zbivanja u Iraku i Siriji, od 2003. godine broj Ajsora u tom području svijeta oštro opada, te se smatra da ih se u zadnjih desetak godina preko 70 posto raselilo u prekomorske zemlje - čime se na stanoviti način ponavljaju procesi iz genocida nad Asirscima 1915.-16.