ex-iskon-pleme
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Tko je Vladimir Putin (I. dio)

Go down

Tko je Vladimir Putin (I. dio) Empty Tko je Vladimir Putin (I. dio)

Post by melkior 17/1/2017, 20:46

Vladimir Vladimirovič Putin često je predmet razmatranja zbog svojih vanjskopolitičkih poteza koji su Rusiji osigurali veliki povratak na svjetsku političku scenu odnosno vratili joj status supersile. Manje se pozornosti posvećuje unutarnjim prilikama u Rusiji. A kad se to radi, najčešće se prikazuje u negativnom svjetlu, barem u zapadnim medijima. No, da bi bilo koja država bila iole značajan faktor na međunarodnoj sceni, mora srediti svoja otvorena unutarnja pitanja. Putin će ostati zapamćen po tome što je uspio stabilizirati ekonomsko stanje u najvećoj zemlji svijeta odnosno zato što je osigurao oporavak i održivi razvoj ruskog gospodarstva. Putin kao ekonomist je jednako, a možda čak i više uspješan nego političar.

Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. rusko gospodarstvo se našlo u vrlo teškom stanju. Nakon više od sedamdeset godina jednopartijske države i socijalizma uslijedio je novo doba koje je označavalo tranziciju na kapitalističke metode vođenja ekonomskih procesa. Politički i ekonomski šok nije dobro sjeo većini Rusa koji su pali u bijedu i siromaštvo. Proces privatizacije posebna je priča. Stoga da bi se razumjelo Putinove ekonomske odluke na poziciji premijera i predsjednika Ruske Federacije treba razumjeti vrijeme neposredno prije dolaska Putina na vlast, odnosno, za većinu Rusa, sumorne devedesete.

Početkom i napretkom tržišnih reformi u Rusiji ranih 1990-ih, privatizacija državnog vlasništva stvorila je prvu generaciju multimilijardera koji su stekli većinu državnog bogatstva za malo novca. Logika procesa privatizacije počivala je na premisi da se stekne potpora domaće javnosti za proces reformi tako što bi domaći biznismeni pokupovali državne tvrtke. Na taj način se izbjegla privatizacija u kojoj bi stranci pokupovali većinu ruskih tvrtki. Cilj reformi je ostvaren, ali uz visoku cijenu. Rusija se uskoro suočila s raširenim nezadovoljstvom širokih narodnih masa zbog divljeg kapitalizma i povećanog javnog duga jer privatizacija nije rezultirala značajnim povećanjem prihoda u državnoj blagajni niti se životni standard građana povećao. Dapače, većina prosječnih građana živjela je lošije.

Rusija je teško mogla slijediti drukčiji put pretvorbe i privatizacije od onoga koji se desio iz tri temeljna razloga. Prvi razlog je snažan politički pritisak bivše komunističke elite koji je bio mnogo snažniji u najvećoj zemlji svijeta nego u drugim državama bivšeg Istočnog bloka. Kao rezultat tog pritiska, vlada reformističkog premijera Jegora Gajdara trajala je jedva pola godine. Drugi razlog je postojanje obilnih prirodnih resursa: prirodnog plina, nafte i metala, koji su služili da zadobiju potporu javnosti reformama. Prihodi iz tih sektora mogli su nadoknaditi neefikasnosti u ostalim sektorima, čineći većinu političara manje sklonim većim reformama. Također, prirodna bogatstva su povećala korupciju tijekom javnih prodaja tvrtki koje su imale vlasništvo nad prirodnim resursima. Treći razlog je taj što je pozornost javnosti na proces privatizacije bila podijeljena jer su se događali drugi događaji poput rata u Čečeniji, socijalnih problema itd.

Radi svih tih razloga proces tranzicije na tržišnu ekonomiju u Rusiji bio je proces 'kreni-stani'. Početni program privatizacije proveden je između 1993. i 1994., i transferirao je udjele u većini kompanija s vlade na menadžere, radnička udruženja i ostale fizičke i pravne osobe. Bilo je to slično kao i u drugim istočnoeuropskim zemljama. Shema 'krediti za udjele' započela je 1995. a omogućila je transfer nekoliko državnih tvrtki koje su imale pod kontrolom prirodne resurse velikim biznismenima u zamjenu za kredite komercijalnih banaka državi. To je dovelo do kreacije velikih financijsko-industrijskih grupa kao što su poslovna carstva Borisa Berezovskog, Vladimira Gusinskog, Mihaila Hodorovskog i Vladimira Potanjina.

Uživatelji 'nove Rusije' devedesetih bili su političari, biznismeni i gangsteri, a u nekim slučajevima pojedinac je bio sve u jednom. Bogati su gradili raskošne dače. Djecu se slalo u engleske privatne škole, zapošljavalo se kućnu poslugu, vozače, tjelesne čuvare i osobne frizere. Obitelji koje su se nenadano obogatile kad je kapitalizam stigao u Rusiju, nisu tretirale strane limuzine, odjeću i odmore u inozemstvu kao nešto neobično.

No ipak, za veću ruskih građana 1990-e su bile najteže godine u njihovim životima. Siromaštvo, bijeda i beznađe doveli su do širenja korupcije, alkoholizma, droge, kriminala, prostitucije i ostalih nedaća. Širok je bio jaz između bogatih i siromašnih. Siromašni su obuhvaćali uznemirujuće velik postotak društva. Do kraja 20. stoljeća oko dvije petine populacije živjelo je ispod granice siromaštva koju je definirao UN. Podaci su bili geografski raznoliki. Moskva i, nešto manje, St. Peterburg bilježili su ekonomski razvoj uskraćen ostatku zemlje. Ruski sjever i većina dijelova Sibira osobito su patili zbog ukidanja državnih potpora za plaće i smještaj u mjestima sa surovim klimatskim uvjetima. Standard života pao je čak i u centralnim gradovima, gdje je ekonomija ovisila o industrijskoj specijalizaciji koju su uništili privlačniji uvozni artikli. Proizvodnja alatnih strojeva pala je u regiji Urala i srednje Volge s užasnim posljedicama za zaposlene i njihove obitelji.

Kasnih devedesetih iščezle su želje za daljnjim reformama, a javne financije nalazile su se u neizvjesnom stanju. Sredinom 1998. Rusija je neuspješno pokušala reprogramirati svoj dug s kreditorima, ali nakon što je taj pokušaj propao, država je proglasila moratorij na plaćanje svojih dugova. Rezultat je bio kolaps sustava plaćanja i osiromašenje velikog broja stanovništva. Laissez-faire izgubio je potporu javnosti, a nacija je tražila čvrstu ruku da je izbavi iz nestabilnosti. Putin je došao kao naručen.

Putinov 'background' kao čovjeka iz tajne policije dao mu je auru odlučnosti i snage. U isto vrijeme, Putin se ponosio nekim svojim liberalnim karakteristikama. Opisao je komunizam kao 'slijepu ulicu, daleko od toka većine civilizacije'. Njegov rad u gradskoj upravi Sankt Peterburga, gdje je radio zajedno s reformatorima poput Anatolija Chubaisa i Alekseja Kudrina, donio mu je potporu ekonomskih liberala koji su bili ugledni u godinama Jeljcinovog predsjedništva. No, kada je po prvi puta postao premijer, u kolovozu 1999., samo je 3% Rusa znalo za Putinovo ime.

Oligarh Berezovski hvalio se novinarima da je on doveo Putina na vlast. Smatrao je da će on zauzvrat štititi njegove trgovačke interese. Ispostavilo se da se preračunao. Nedugo po preuzimanju predsjedničke dužnosti u proljeće 2000. Putin je pozvao poslovnu elitu u Kremlj i izravno ih upozorio da paze što rade. Za razliku od Jeljcina, on neće tolerirati njihovo miješanje u politiku. Većina nazočnih shvatila ga je ozbiljno, no nekolicina je ipak odlučila iskušati sreću. Kako se Berezovski i dalje hvastao i razmetao, država mu je jasno dala do znanja da je njegovo vrijeme prošlo. Pokrenute su policijske istrage o njegovim navodnim prijevarama. 2001. pobjegao je u Veliku Britaniju gdje je dobio politički azil te je, punih usta demokratskih načela i kapitalizma čistih ruku, objavljivao optužbe protiv Putina.

Sljedeći koji će iskusiti svoje šanse sukobljavanja s predsjednikom bit će Vladimir Gusinski. I on je imao velike kompanije u raznim branšama, ali i političke ambicije. Njegov televizijski kanal NTV redovito se podrugivao Putinu u satiričnoj lutkarskoj emisiji Kukli. No njegova poslovna karijera imala je i svoju mutnu stranu pa je i nad njim pokrenuta policijska istraga. Nakratko je bio uhićen. U ljeto 2001. bježi iz zemlje a utočište je našao u Izraelu i Španjolskoj.

Predsjednik nije bio neprijatelj krupnog kapitala. Smetali su mu samo krupni kapitalisti koji su se htjeli politički uzdići iznad zadanog im formata. To su shvatili svi preostali 'oligarsi' osim jedne usijane glave, Mihaila Hodorovskog, koji nije prestao financirati političke stranke i liberalne ideje neugodne po Putina. Kao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu i vlasnik naftne kompanije Jukos, Hodorovski je bio navikao sve raditi na svoj način. Objavio je kako želi unijeti više pluralizma u politiku te stvoriti manje korumpiranu atmosferu za trgovinu u Rusiji. Njegove novine redovito su kritizirale predsjednikovu administraciju i vladu; financirao je i opozicijske stranke u Dumi. Budući da nije htio odustati, nad njim je pokrenuta istraga radi prijevare. Podignuta je optužnica, sudilo mu se i osuđen je za utaju poreza. Njegovoj tvrtki ispostavljen je golem račun. Suočen s bankrotom, Hodorovski je bio primoran po najnižoj cijeni prodati udio u Jukosu Rosneftu, a u svibnju 2005. osuđen je na osam godina zatvora u pokrajini Čita u istočnom Sibiru. Rosneft je bio privatna tvrtka pod strogim vladinim nadzorom. Njegovo preuzimanje Jukosa bilo je presudan signal da se politička ekonomija u Rusiji promijenila od vremena kad je Jeljcin bio predsjednik.

Uz takav razvoj događaja, strane tvrtke koje su poslovale u Rusiji nisu se mogle nadati povlasticama. Početkom 2000-ih vlada je proglasila da joj je prioritet privući što više stranog kapitala u rusku ekonomiju. Najveće svjetske energetske kompanije stajale su u redu kako bi kupile prava na eksploataciju rudnih bogatstava na onim područjima Rusije gdje su se veliki profiti činili zajamčenima u doglednoj budućnosti. Ugovore su među prvima potpisali Royal Dutch Shell i BP. Ulagači su trljali ruke od zadovoljstva jer se Rusija, kako se činilo, opredijelila za ekonomiju otvorenu prema svijetu.

Obje kompanije jako su se razočarale kad su službeni istražitelji stigli u postrojenja u Sahalinu. Brzo su ustanovili da se ondje krši zakon o okolišu. Jedna po jedna, američke i europske energetske korporacije morale su sklopiti nove ugovore, s lošijim uvjetima, ili se suočiti s gubitkom svih udjela i imovine u Ruskoj Federaciji. Sve su se one povukle, a Gazprom, Rosneft i drugi domaći konglomerati iskoristili su tu poslovnu prednost. Osoblje su fleksibilno izmjenjivali s raznim ministarstvima u Moskvi. Rusija je postala bastion državnog kapitalizma. Državna Duma racionalizirala je taj proces u ožujku 2008., donijevši zakon o ograničavanju stranih ulaganja u 42 'strateška' ekonomska sektora (među njima i petrokemiju, atomsku energiju, naoružanje, ribarstvo, zračni prostor i medije). Rusija više nije bila na prodaju strancu koji ponudi najviše.

No rušenje kapitalizma nikome nije bilo ni na kraj pameti. Od prvog mandata Putin je za suradnike, osim bivših obavještajnih časnika, uzimao i liberalne ekonomske reformatore. Među njima je bio i Mihail Kasjanov, premijer od svibnja 2000. do veljače 2004. Kasjanov je poradio na primjeni trgovačkog prava, i doista, mala poduzeća nešto su se lakše registrirala i poslovala, premda lokalne elite nisu bile ništa manje korumpirane nego prije. Liberalne reforme obuhvaćale su i porez na dohodak od 13%, korporativni porez je smanjen s 35 na 24%, dogodilo se smanjenje poreza na dobit i nove zemljišne i pravne zakone.

Nije sve ipak bilo onako kako su Putin i Kasjanov htjeli. Dugo i ustrajno borili su se za izglasavanje novog zakona o zemljištu, a Duma je ipak osujetila njihovu namjeru i odbila prijedlog o privatizaciji teritorija izvan rubova grada. Predsjedniku i premijeru nije bilo drago ni što su farme u seoskim područjima ostale izvan dosega reforme. Federalna skupština odbacila je prijedlog da se Gazprom razbije na manje dijelove koji bi konkurirali jedna drugome. Nije odobrila ni zahtjev da se struja, voda, plin prodaju domaćim potrošačima po višim cijenama.

Od preuzimanja vlasti u ljeto 1999. Putin je studiozno implementirao konzervativnu makroekonomsku politiku. Tijekom prvog premijerskog i dva predsjednička Putinova mandata, realni dohodak u Rusiji povećao se za 250%, dok su se plaće u realnom sektoru više nego utrostručile, a nezaposlenost i siromaštvo se više nego prepolovilo. Uz Putinove poteze ekonomski preporod se dogodio i zahvaljujući visokim cijenama nafte i plina na svjetskim tržištima. Krajem 2007. ruska ekonomija bila je deseta na svijetu po vrijednosti nominalnog bruto domaćeg proizvoda što je povećanje od šest puta. Rusko gospodarstvo postalo je sedmo najveće na svijetu po paritetu kupovne moći (PPP). Od Putinova stupanja na dužnost BDP je rastao po prosječnoj godišnjoj stopi od 7% (2000. 10%, 2001. 5.1%, 2002. 4.7%, 2003. 7.3%, 2004. 7.2%, 2005. 6.4%, 2006. 8.2%, 2007. 8.5%).

Prije Putinove ere, 60% prometa u industriji se odvijalo trampom i drugim načinima koji nisu bili novac. No, korištenje takvih alternativa novcu je ostavljeno po strani što je značajno povećalo industrijsku produktivnost. Uz podizanje plaća i potrošnje, ruske vlasti su dobile široko odobrenje svijeta za taj potez. Dio prihoda od nafte je išao u Stabilizacijski fond uspostavljen 2004. Fond je dozvolio Rusiji da otplati sve sovjetske dugove do 2005. Početkom 2008. fond je podijeljen na Rezervni fond (stvoren da zaštitu Rusiju od financijskih šokova) i Nacionalni fond blagostanja za reformu mirovina.

Kako bi se oživjela ruska automobilska industrija i privuklo strane investitore da dovedu svoje tvornice automobila i automobilskih dijelova u Rusiju, Putinova vlada je 2005. donijela zakonsku regulativu o osnutku specijalnih ekonomskih zona (SEZ). Koristi u takvim zonama su porezne olakšice i sl. Zbog toga su Ford, Toyota, Nissan, Suzuki i druge tvrtke otvorile tvornice u Rusiji.

Rezultat svih tih mjera je bio širenje blagostanja. Povećala se i brojnost srednje klase koja je 2008. obuhvaćala petinu stanovništva. Broj sudionika tržišne ekonomije nesporno je porastao. Posvuda su nicale nove tvrtke i obrti, od kioska i štandova do malih proizvodnih i trgovačkih poduzeća. Povećala se zaposlenost u svim sektorima gospodarstva. Određeni napredak konačno se počeo osjećati i u zapostavljenim ruskim regijama. Štrajkova je bilo malo, a demonstracija još i manje. Određenu ulogu za održavanje mira među radnom snagom imao je autoritarni karakter Putinove upravljane demokracije, no većina Rusa je samo htjela udobno živjeti. Nakon katastrofalnih devedesetih za vrijeme Putina mnogo se promijenilo nabolje.

No, malo se promijenilo u smislu nejednakih mogućnosti za poduzeća. Pojavila se nova skupina multimilijardera s bliskim vezama s predsjednikom poput Genadija Timčenka, Vladimira Jakunjina, Jurija Kovaljčuka i Sergeja Čemezova. Ostali tajkuni poput Romana Abramoviča i Arkadija Rotenberga pridružili su se Putinu. Naravno, da se obični poduzetnici bez političkog pokroviteljstva nisu mogli natjecati na tržištu s navedenom elitom. Putin je donio promjene u rusku ekonomiju koje su transformirale rusko gospodarstvo iz stanja divljeg kapitalizma u stanje državnog kapitalizma. U takvoj formi gospodarstva, država je ili izravno kontrolirala glavna sredstva proizvodnje ili je to činila posredno putem predsjednikovih prijatelja koji bi stavili svoje tvrtke u službu države u zamjenu za državne ugovore, lak pristup kreditima putem državnih banaka, tj. država im je općenito pružala zaštitu. To je Putinov model dirigiranog gospodarstva.

Putinove ekonomske politike uključivale su nacionalizaciju mnogobrojnih tvrtki što mu je donijelo veliku popularnost kod napaćenog stanovništva gnjevnog na divlji kapitalizam. Slučaj Berezovskog je Putinu pokazao da je to učinkovit i jednostavan način da pridobije narod uz sebe. Običnom Rusu gadili su se bahati i moćni bogataši. S vremenom se povećala, ponekad službeno, a ponekad neslužbeno, uloga vlade u bankarskom i energetskom sektoru, visokoj tehnologiji, prometu, strojarstvu i drugim granama. Npr. dok je 2005. udio privatnih banaka u ukupnom broju iznosio 70% ta brojka se 2015. snizila na razinu od 50%.

Nakon nacionalizacije Jukosa, ruska vlada je počela preuzimati kontrolu nad privatnim kompanijama u 'strateškim' sektorima kao što su nafta, avijacija, graditeljstvo, financije i sl. Npr. 2006. vlada je preuzela 60% dionica kompanije VSMPO-AVISMA, tvrtke koja proizvodi dvije trećine svjetskog titanija. 2007. tvrtka United Aircraft Corporation koju država ima u vlasništvu s udjelom od 51% spojila je sve ruske tvrtke koje proizvode zrakoplove. 2011. većinski u državnom vlasništvu, Sberbank kupio je Troiku Dialog što je bila najbrže rastuća privatna banka u Rusiji.

Do sredine 2015. oko 55% ruske ekonomije bilo je pod državnom kontrolom. 20 milijuna radnika iliti 28% radne snage vlada je izravno zapošljavala. To je najveći udio u zadnje dvije dekade nakon dva vala privatizacije početkom i sredinom devedesetih. Npr. 1996. je država zapošljavala 22% radne snage. Nakon sankcija Europske unije i SAD-a 2014. taj trend raste jer su mnoge privatne tvrtke bile financirane izvana, a sada pribjegavaju financiranju od strane državnih banaka ili prepuštaju kontrolu nad vlasništvom državi. Što dulje sankcije traju to će veći broj privatnika propasti, a državna kontrola nad gospodarstvom rasti.


http://www.advance.hr/vijesti/velika-prica-tko-je-zapravo-vladimir-vladimirovic-putin-i-dio/
avatar
melkior

Posts : 17203
2015-08-09


Back to top Go down

Back to top

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum