‘POLA STOLJEĆA DISKA’

Nakon premijere na Solo Positivo Film Festivalu u Opatiji, projekcije u jelšanskom ljetnom kinu “Jadran“, na Vukovar Film Festivalu, gdje je osvojio i Specijalnu nagradu, te na Danima hrvatskog filma u Orašju, dugometražni dokumentarac “Pola stoljeća diska“ redatelja Zvonimira Rumboldta (“Lavanderman“) prikazati će se ovo ponedjeljka 28. rujna i u splitskoj “Kinoteci“.

- Split je jedan od gradova obuhvaćenih filmom i svakako me zanima kako će ga prihvatiti već tradicionalno izbirljiva i kritički nastrojena splitska publika, pogotovo sudionici filma. Osim toga, Split je moj rodni grad pa se utoliko na mene kao “domaćeg čovika“ primjenjuju još stroži kriteriji. Ali, dosad sam uvijek prolazio jako dobro pa se i ovaj put opravdano nadam... – veli Rumbolt.

Zašto ste se uopće poželjeli prošetati kroz “Pola stoljeća diska? Nije baš da pripadate disko generaciji, odnosno niste “rođeni u znaku gramofona“, ni još ušli u pubertet kad je disko bio na vrhuncu?

- Na ideju je došao scenarist Toni Faver, slijedom novinskog napisa o prvoj diskoteci bivše države u Jelsi na Hvaru. Nas dvojica kontinuirano surađujemo još od “Lavandermana“, kada smo zajedno sa snimateljemTomislavom Krnićem osnovali produkcijsku udrugu “Kad tad“, pod čijim okriljem je nastao i ovaj film. Nitko od nas trojice nije pripadnik takozvane disko generacije, ali priča nas je zaintrigirala i bacili smo se na opsežno i dugotrajno istraživanje. Malo po malo dolazili smo do sve fascinantnijih podataka i čitavog niza izuzetno zanimljivih sugovornika. Bilo nam je nevjerojatno kako smo u tom uskom segmentu socio-kulturnog života bili ukorak sa svijetom, čak i koji korak ispred razvijenijih zapadnih zemalja. Smatrali smo da je to tema itekako vrijedna filma, posebice s obzirom da su periodi popularne kulture koji su mu prethodili i slijedili opisani nadugo i naširoko kroz knjige, filmove i TV serije. Razdoblje prvih diskoteka je nepravedno zapostavljeno i to smo ovim filmom htjeli ispraviti.


Split je bio jedna u nizu lokacija za snimanje filma uz Zagreb, Opatiju, Jelsu, Rijeku i Pariz. Koliko je dugo samo snimanje trajalo i kako je proteklo?

- Film je sniman u svim hrvatskim gradovima u kojima su se pojavili prvi disko klubovi. Pariz je grad u kojem je nastala prva diskoteka na svijetu, ali je i dodatno povezan s našom pričom, što ćete vidjeti u filmu. Kako je snimanje napredovalo, otkrivali smo stvari u hodu. Zbog toga “Pola stoljeća diska“ ima elemente filma detekcije, jer dramaturška struktura filma prati naš put, tako da se i publika na neki način poistovjećuje s nama tijekom otkrivanja povijesti disko klubova. Snimanje se proteglo kroz period od ukupno skoro godinu dana jer nismo snimali u komadu, nego u etapama po gradovima, s dosta velikim pauzama između, zbog raznih objektivnih i subjektivnih razloga, kakvi već prate samostalne neovisne produkcijske pothvate.

Veći je dio, vjerujemo, otpao na istraživačke metode s ciljem da pokušate doznati koje su bile prve otvorene diskoteke u Hrvatskoj. Kako ste dolazili do arhivskih snimki s čijom bi raritetnom vrijednosti vjerojatno i jedan Đelo Hadžiselimović bio zadovoljan?

- Naš glavni istraživač bio je scenarist Toni Faver, mada smo i mi ostali doprinjeli, a imali smo i stručnu pomoć dvojice eksperata za to područje; dr.sc. Marka Zubaka u Zagrebu i Velida Đekića u Rijeci. Pretraživao se kompletan fundus periodike Nacionalne sveučilišne knjižnice, kao i privatne kolekcije memorabilije nekih sugovornika, a zatim i arhivska građa Hrvatske televizije, koja nam je kao koproducent ustupila filmske materijale iz tog vremena.

Kako ste reagirali kad ste doznali da je mala Jelsa na Hvaru, otoku vašeg Lavandermana, imala diskoteku među prvima na ovim prostorima, ako ne i prva?

- To smo prvo doznali, jer upravo od te premise smo krenuli u čitav projekt. Toni živi u Jelsi pa mu je taj podatak bio posebno zanimljiv i činio ga ponosnim. Projekcija u ljetnom kinu “Jadran“ u Jelsi ovog ljeta bila je rekordna po posjećenosti i iznad očekivanja po reakcijama, iako su mi neki priznali kako su mislili da će se cijeli film baviti samo Jelsom.



Đelo kao jedan od zanimljivih sugovornika u filmu kaže da su diskoteke “Facebook onog vremena“. Slažete li se s njime? Odnosno, je li to možda bio okidač za film u smislu da osjećate kako više pripadate tom vremenu kad su se svi (po)zna(va)li uživo, a ne preko interneta?

- To je interesantna teza, ali ja mogu samo nagađati, jer nisam bio svjedokom tog vremena, za razliku od Đele. Ono što je sigurno je da osjećamo sličnu vrstu nostalgije za tim prošlim vremenima, bilo da govorimo o šezdesetima, sedamdesetima ili osamdesetima. Koliko god se te dekade međusobno razlikovale, imaju nekakav zajednički nazivnik; bilo je to analogno doba i ljudi su se družili uživo, a ne virtualno. Za tim nekako žalimo pa se mi staromodni i dalje uporno i tvrdoglavo družimo uživo, ha ha...

Mislite li da će publika tijekom filma proći kroz vlastitu povijest noćnih izlazaka u “zadimljenom raju“, neovisno o tome pripada li eri diska i diskoteka poput, splitskog “Gusara“ i “Arkade“, ili možda techna i modernih klubova kao što su, također splitski, kultni “Metropolis“ i “Master's“?

- Vjerujem da će se mnogi prisjetiti svojih mladih dana, kao što se događalo i tijekom snimanja. Nadam se da imaju lijepe uspomene na to razdoblje. Moram upozoriti da se ovaj film bavi samo “pionirskom“ fazom diskoteka kod nas, što za nas završava već 1970. godine, tako da klubovi novijeg datuma nisu zastupljeni.

Pretpostavljamo da su vam ondašnji “diskdžokeji“ draži od današnjih DJ-eva, kao i ondašnja muzika?

- Moj glazbeni ukus obuhvaća dosta široki dijapazon rodova i stilova, ali većina je iz druge polovice dvadesetog stoljeća. Ondašnji DJ-evi su prije svega puštali ondašnju glazbu, što se danas rijetko gdje može čuti, a osim toga su imali neki nevini spontani šarm, sve je imalo neku neobaveznu i opuštenu notu. Naravno da uglavnom nisu bili volonteri ni amateri; bili su (neki čak i jako dobro) plaćeni za svoj posao, ali možda bi najbolja usporedba bila s nogometašima. Pokušajte usporediti npr. Ivicu Šurjaka i Luku Modrića ili, pak,Georgea Besta i Cristiana Ronalda pa ćete shvatiti o čemu govorim.



Je li se, po vama, unatoč tome što se i danas izborom muzike može popularizirati neki bend/pjesma, uloga DJ-a i (disko)kluba u međuvremenu promijenila, a dobar ukus izgubio? 

- Disko klubovi u smislu riječi o kojem govorimo u filmu danas gotovo da i ne postoje. U svakom slučaju to više nisu mjesta koja oblikuju ukus većine publike. Radio i televizija također sve manje, a internet sve više. Mislim da današnji DJ-evi nemaju više tu “trendsetting“ i “opinion-making“ ulogu kakvu su nekad imali. Danas su to ljudi koji više ne samo da reproduciraju, nego i stvaraju neke nove glazbene forme, doduše uglavnom kolažnom tehnikom kombinirajući već postojeće, i tvore jednu sasvim novu DJ kulturu koja nema baš previše zajedničkog s izvornim disk džokejima.

Kako tumačite interes za (disko)klubove u zadnje vrijeme? Je li veći ili manji nego prije?

- Kao što rekoh, disko klubovi poput onih iz prošlog stoljeća danas su rijetkost. U međuvremenu je nastao čitav jedan novi svijet koji možemo vidjeti na festivalima poput “Ultre“, i za njega očigledno vlada ogroman interes.

Pojavom rapa i housea ,a u posljednjih 20-tak g. i turbofolka diskoteke su izgubile svoju prvobitnu draž iz zlatnih vremena 70-tih i 80-tih.

"Disco je glazbeni žanr plesne glazbe te izravan nasljednik philladelphijskog i newyorškog soula i funky groovea s početkasedamdesetih. Kao zaseban žanr svoje korijene vuče iz newyorških psihodeličnih gay klubova krajem šezdesetih"   

Prvi put su me odveli u lokalni disco kao dijete od 13-14 godina, bila je još Jugoslavija....kombinacija disco muzike i rocka  80-ih...sve je to još uvijek bilo taj đir do početka devedesetih a onda odjednom u 5 godina slom cijele subkulture. Počinju kafići, pikado u kafićima, šank i nižerazredna muzika...

Sva sreća pa više nisam tako mlad i moram tražiti mjesta za izlaske u ovom ciganluku i pustoši.

epikur37 wrote:Prvi put su me odveli u lokalni disco kao dijete od 13-14 godina, bila je još Jugoslavija....kombinacija disco muzike i rocka  80-ih...sve je to još uvijek bilo taj đir do početka devedesetih a onda odjednom u 5 godina slom cijele subkulture. Počinju kafići, pikado u kafićima, šank i nižerazredna muzika...

u doba "disca" to je bile nizerazredna glazba , nikada nisam isao u disco osim ako bi bas morao zbog sex ili ubit noc ...danas volim ponekad zavrtit blok porno disca za gusti zaplesat po kuci dok recimo kuham... da se vratim na temu , odlican dokumentarac i prikaz jednog doba , pogledati ako budete u prigodi...HRT je kao suproducent pa se zasigurno uskoro zavrti na TV

Čekat ću na HRT-u, tema je kvalitetna , ne možeš pogriješiti...

Ja ne kužim kako netko moze ići na ultru , platiti da stojiš na livadi, kraj tebe se drmuckaju, povraćaju i piju iz plastičnih casa, a muzika je noćna mora, nabijanje čekićem po glavi . Mislim da bi slom živaca dobila...

Sele, ja bih tebe samo na finu muziku vodio... :)

Kaja ne ume da igra kolce

kaja_333 wrote:Ja ne kužim kako netko moze ići na ultru , platiti da stojiš na livadi, kraj tebe se drmuckaju,  povraćaju i piju iz plastičnih casa, a muzika je noćna mora, nabijanje čekićem po glavi . Mislim da bi slom živaca dobila...

....ae, nešto poput Zrća....sve zapišano, pobljuvano, razbijenog stakla, posrano, prljavo i skupo dozlaboga....bljah...

Tony Soprano wrote:Kaja ne ume da igra kolce

Ih, naucice cas posla...Dva levo, tri desno...jaka stvar...

več je tolko prošlo?