Monaštvo u pravoslavlju

Pravoslavni monah, dakle, osjetivši brigu za svoje spasenje, odlučuje napustiti svijet, te nakon perioda priprave ulazi u manastir. On vrijeme provodi u molitvi i radu, pod rukovodstvom duhovnika („starca“), čisteći svoje srce i dušu od strasti, nastojeći ne samo odstraniti grijeh iz svoga života, već u potpunosti ovladati sobom, zauzdati svoje strasti i životne porive, odnosno postići stanje apatheia-bestrašće, kada čovjek u potpunosti vlada samim sobom. Umno-srčanom molitvom on čisti svoje srce i um, i svim svojim životom nastoji pobijediti glavnog neprijatelja-gordost, oholost, samoljublje. On teži prema bios angelikos, anđeoskom životu. Zato se monahe naziva i anđelima u tijelu.

Kada netko tko želi živjeti monaškim životom dođe u manastir/samostan, tada prolazi kroz tri koraka ili stupnja: 1.) iskušenik (početnik, među koje se ubraja i rasofor-rizonosac), 2.) monah male shime (križonoša ili stavrofor), 3.) monah velike shime (na ruskom jeziku: shimnik). Iskušenik koji ulazi u manastir/samostan želi to učiniti u namjeri da časno pristupi u tzv. anđeosko stanje, zato što se monasi odriču svih svjetovnih stvari, ne žene se, ne stječu i ne posjeduju imovinu, te žive kao i anđeli na nebu, slaveći Boga danonoćno i vršeći Njegovu volju u svemu što čine.

U razdoblju od najmanje tri godine iskušenik se mora pripremiti pod vodstvom nekoga tko je iskusan u monaškom životu i rukovođenju dušom, uranjanjem sebe u život manastira/samostana, boreći se da izvrši poslušnosti koje su mu dane i pripremajući se za monaški život psihički (kroz rad, poslušnosti, post, bdijenja), i duhovno (kroz svoje molitveno pravilo i poslušnost svome starcu). Ovaj trogodišnji pripremni period postoji još od najranijih vremena, jer je sv. Pahomije, osnivač ovog zajedničkog života (opštežića) kao što znamo, bio rukovođen anđelom: „da se nikome ne dozvole viši podvizi dok ne prođu barem tri godine…neka nitko ne pristupi ovom području dok ne izvrši neki teži podvig“.

Tradicionalno, iskušenik nakon što je proveo kratko vrijeme u svjetovnoj odjeći, oblači se u skladu sa monaškim pravilima, tj. u podrasnik (stihar ili donja mantija) i skufiju (monaška kapa). Podrasnik je jednostavna haljina sa uskim rukavima koja dopire do gležnjeva, a skufija je kruta kapa kružnog oblika koja je zajednička svom pravoslavnome svećenstvu i monaštvu. Ova odjeća je uvijek crne boje (kao i ostala monaška odjeća), što označava pokajanje i mrtvilo za vanjski svijet.

Nakon što je proveo određeno vrijeme kao iskušenik, može prijeći na sljedeći korak, a to je rasoforni monah, koji se, moramo dodati, i dalje smatra početnikom, ali u posebnom smislu. On ne polaže monaški zavjet, kako to čine monasi velike i male shime, ali se i dalje smatra, iako nesavršenim, istinskim monahom. Ne može se ženiti, ne može napuštati manastir bez odobrenja, a ako bi napustio manastir bez odobrenja i oženio se, potpao bi pod ekskomunikaciju. Pa ipak, on je i dalje početnik.

U monaštvu su prvobitno postojala samo dva stupnja: iskušenik i monah anđeoskog lika (ili velike shime). Tako možemo reći da je za svakog monaha najpoželjniji podvig duše podvig dostizanja savršenstva primanjem velike shime. Još od davnine monasi su govorili o velikoj shimi kao o vrhuncu monaštva, gdje monah voli Boga savršenom ljubavi u skladu sa Evanđeljem, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim (Mt 22, 37). U određeno vrijeme pojavila se mala shima kao pripremni korak za veliku shimu. Općežiće-zajednički život (monaha male shime) postaje poznat kao zaruka, i izolacija odnosno osama (život monaha velike shime) u okviru manastira/samostana kao stvarni brak.

Osnovna karakteristika čina male shime jest postrig i polaganje monaškog zavjeta. Monaški postrig (ili monašenje) može se promatrati kao svetotajinski (sakramentalni) brak duše sa nebeskim Zaručnikom, ali se također može promatrati kao drugo krštenje, pošto je sama ceremonija slična ceremoniji samog krštenja. Kandidat za monaški postrig dolazi kao pokajnik, kao i na krštenju (u originalnome grčkom tekstu obreda kandidat se označava kao katekumen ili oglašeni, i on ispunjava, na određeni način, katekumenat koji prethodi monaškom postrigu, za vrijeme svog trogodišnjeg iskušeničkog perioda.

Kao što je ranije navedeno, krajnji cilj monaha jest čin velike shime (ili anđeoski lik). Onaj koji teži dostići ovo stanje obično se bori dugi niz godina u monaškome životu, i često se ne dodjeljuje do samog kraja života monaha. Oni koji dostignu to stanje obično provode ostatak svog života u potpunoj izolaciji i tihovanju (svetoj šutnji) u okviru samostana ili u posebno pripremljenom skitu ili isposnici , gdje svjetovnjak ne može ući čak ni da se pomoli.

Čin velike shime se razlikuje od male shime u sljedećim detaljima: 1.) monaška odjeća se postavlja na Časnu Trpezu (oltar) noć prije, označavajući da je monah prima od samoga Gospodina 2.) ime monaha se ponovno mijenja 3.) umjesto paramana, monah velike shime dobiva haljinu koja se zove analav, dok monah svakodnevno nosi križ u oponašanju Krista. To se nosi oko vrata i doseže do gležnja. Na njemu je prikazan Kristov križ, zajedno sa kopljem, trskom i spužvom, kao i lubanjom i prekriženim kostima. Kao i paraman, i analav je načinjen od kože mrtve životinje sa istim razlogom. 4.) umjesto kamilavke sa velom monahu velike shime se daje kapuljača na kojoj je prikazano pet križeva, i to jedan na čelu, jedan na leđima između ramena, jedan niže na leđima, te po jedan na svakom krilu vela.